Kako da prepoznaš rano agresivno ponašanje?

Iako agresivnost već dugi niz godina predstavlja predmet istraživanja, sve do danas nije stvorena jedinstvena definicija tog fenomena. Različiti autori naglašavaju različite aspekte agresivnosti, pa su definicije agresivnog ponašanja brojne i raznolike.

Međutim, većina se autora ipak slaže u tome da se agresivnim ponašanjem drugoj osobi nanosi šteta određene vrste. Berkowitz (1988) je tako definisao agresivnost kao bilo koje ponašanje (fizičko ili verbalno) sprovedeno sa namerom da se neko povredi (bilo fizički ili psihički).

Različiti autori prave različite podele agresivnosti. Među njima najznačajnija je podela na direktnu (otvorenu) i indirektnu (skrivenu) agresivnost (Björkqvist, 1992a). Direktna agresivnost se odnosi na svako ponašanje koje sadrži otvoreno iskazanu nameru da se neko povredi. Šteta se nanosi direktno, «licem u lice». Kod fizičke se agresivnosti šteta ili bol nanosi prvenstveno korištenjem fizičke sile (npr. guranje, udaranje), dok kod verbalne agresivnosti prevladavaju verbalne strategije (npr. vikanje, vređanje).

I dok su se ranija istraživanja uglavnom fokusirala na takve otvorene oblike agresivnosti, tokom poslednje decenije pažnja se usmerila i na socijalno manipulativna ponašanja, poznatija pod pojmom indirektna agresivnost. Ovu vrstu agresivnosti karakteriše agresivno ponašanje pri kome agresor nije direktno uključen u napad, ali nastoji povrediti drugu osobu utičući na njenu povezanost sa okolinom. Istraživanja indirektne agresivnosti započela je Feshbach (1969), koja ju je definisala kao socijalno odbacivanje i isključivanje. Osnovne kategorije koje danas razlikujemo u indirektnoj agresivnosti su:

1) pričanje o drugima (širenje glasina, ogovaranje),

2) isključujuća ponašanja (ignorisanje, isključivanje),

3) indirektna uznemiravanja (preteći anonimni telefonski pozivi, pisane preteće poruke).

Autori savremenih istraživanja nastoje osvestiti činjenicu da indirektna agresivnost može biti jednako toliko bolna i opasna za žrtvu, koliko i direktna. Crick i Bigbee (1995) su pokazali da deca koja su bila žrtve indirektne agresivnosti iskazuju znatno više nivoe socijalnopsihološke neprilagođenosti (kao što su npr. depresija i usamljenost) od dece koja nisu bila izložena takvom ponašanju. Strategije indirektne agresivnosti prema autorima, deci onemogućavaju zadovoljenje njihovih socijalnih potreba za pripadanjem i bliskošću, na uzrastu kada su im one izrazito bitne.

Fizička, verbalna i indirektna agresivnost ne smatraju se samo trima strategijama agresivnosti, već i trima razvojnim fazama agresivnog ponašanja. U skladu sa razvojem fizičkih, verbalnih i socijalnih veština razvijaju se i različiti oblici agresivnosti, te se međusobno prepliću. Kako tokom ranog detinjstva deca još nemaju dovoljno razvijene verbalne i socijalne veštine, koriste se prvenstveno fizičkom agresivnošću. U školskom uzrastu, kada se razviju verbalne sposobnosti, deca proširuju raspon mogućih agresivnih reakcija. Budući da ih fizička agresivnost u svakodnevnom životu izlaže opasnosti od sankcionisanja, u tom razdoblju kod dece počinju da prevladavaju verbalne strategije. Za školski uzrast još je značajno smanjenje ukupnog agresivnog ponašanja, čemu ponajviše pridonose razvoj samoregulacije, kognitivni razvoj, i razvoj socijalnih veština.

Brojna savremena istraživanja ukazuju na postojanje polnih razlika u agresivnosti. Prve su razlike uočljive već u predškolskom uzrastu, a tokom školskog uzrasta i adolescencije postaju i sve izraženije. U samim počecima istraživanja polnih razlika, agresivnost se smatrala isključivo «muškim fenomenom» (Buss, 1961), te su žene često bile izuzimane iz uzoraka. Kasnije je prevladalo mišljenje da muškarci više koriste fizičku agresivnost, dok su žene verbalno agresivnije (Maccoby, Jacklin, 1988). Međutim, istraživanja su pokazala kako razlike u fizičkoj i verbalnoj agresivnosti nisu najbolji indikator polnih razlika u agresivnom ponašanju. Eagley i Steffen (1978) su tako potvrdili da muškarci češće nego žene nanose fizički bol svojim žrtvama, međutim prilikom nanošenja psihičkog bola verbalnim strategijama nije nađena razlika među polovima. Osim toga, Macoby i Jacklin (1974) su u 3 od 5 studija koje su proučavale polne razlike, utvrdili čak veću verbalnu agresivnost kod muškaraca.

Björkqvist i saradnici konstruisali su DIAS skalu – skalu za procenu direktne i indirektne agresivnosti kod dece (Direct & Indirect Aggression Scales, 1992). Skala je bazirana na metodi vršnjačkih procena, putem koje se ispituje socijalna percepcija agresivnosti.

tabela

Vodič za roditelje ili “Kako identifikovati agresivnog tinejdžera”

Ukoliko bi vaše dete (uzrasta od 11 do 15 godina) na većinu dole navedenih tvrdnji odgovorilo potvrdno, možete sumnjati na razvoj agresivnih tendencija reagovanja:

  1. Često psujem.
  2. Mnogi misle samo o tome kako bi se okoristili na tuđi račun.
  3. Za mene se ne bi moglo reći da sam miran i staložen.
  4. Mnogi ljudi misle samo na sebe.
  5. Ne volim da mi zapovedaju.
  6. Imao sam ili i sada imam loše ocene iz vladanja.
  7. Često se žestoko razbesnim.
  8. Život bi mi bio mnogo lepši kada me razni glupani ne bi prisiljavali da radim što neću.
  9. Lako se razljutim i to me brzo prođe.
  10. Često mi dođe da nekoga udarim.
  11. Volim se potući.
  12. Opazio sam da nastavnici poklanjaju nekima više pažnje nego što zaslužuju.
  13. Ne podnosim školu.
  14. Ja po svaku cenu moram dobiti ono što hoću.
  15. Kad mi se neko ne sviđa nisam u stanju to sakriti, već se obično odam nekom primedbom ili ponašanjem
  16. Ne volim policajce.
  17. Skoro svi osim mene dobijaju bolje ocene nego što zaslužuju.
  18. Smatram da bih bio sposoban za vođu gangsterske bande.
  19. Imao sam neprilika jer nisam kad treba mogao držati jezik za zubima.
  20. Volim da zafrkavam glupane i smetenjake.
2 Comments
  1. Pohvale za jako zanimljiv tekst. Interesuje me jedna stvar – kako nauciti dete da se nosi i/ili izadje na kraj sa indirektnom agresijom?

    Interesuje me i preventivno vaspitanje deteta da se nosi sa tim (posto racunam da je mala sansa da ce u uzrastu vrtic/osnovna skola na vreme samo prepoznati ili zatraziti pomoc, pa zato preventiva), kao i kako se postaviti ako je dete aktivno zrtva indirektnog oblika agresije (pre svega mislim kako pruziti podrsku)?

    1. Dragi Nemanja,
      prvo hvala za pohvalu, a sada da odgovorim na jako zanimljiva pitanja. Ako govorimo o prevenciji na predškolskom uzrastu, ono što roditelj može da učini tako rano je da nauči dete da “komunicira” svoje emocije. Dakle, da ga, kad god uoči da je dete u nekom stanju, pita da mu kaže kako se sad oseća (i povratno – da detetu objašnjava svoja osećanja i razloge za njih). Kada dete odgovori da je npr. besno (jer ga recimo ogovaraju deca/ indirektna agresija) roditelj mu mora pomoći da obradi svoju emociju na socijalno prihvatljiv način. Znači, nikad ne suzbijati emociju koliko god da je negativna, već naučiti dete da je izrazi tako što ćeš sa njim napraviti postepeno (koliko ono može da prati) plan ispoljavanja emocija. Tipa: “Ako si besan hajde da zavijamo jako, kao vuk, iz sve snage!” Neophodno je prazniti, a ne akumulirati lošu emociju. Sledeći korak je pokušaj da dete loše komentare ili indirektne postupke vršnjaka ne introjektuje, to jest da se ne poistoveti sa onim što mu okruženje servira. Čest je modul da deca vremenom počnu da se osećaju onakvima kakvim ih drugi žigošu (“ja sam loš, zaslužujem da mi to rade, ja sam slab…). Zato je važno detetu objasniti da ono što drugi govore o nekome to više govori o njima samima nego o tom nekome. Naravno, ne u ovoj formi, već analizirati sa detetom postupak njegovog drugara i navesti dete da shvati zašto se taj neko upravo tako poneo. Pospešiti detetovo razumevanje tuđe pozicije, što će mu biti važno i za druge stvari kasnije u životu. Dakle, taj tvoj drugar te izbegava u igri jer… (ima potrebu da bude dominantan, a ti si mu velika konkurencija).
      Nadam se da sam bar malo bila od pomoći 🙂
      Pozdrav!

Leave a Reply to Leonora Pavlica Cancel reply