Kako pobediti neodlučnost?

Sve češće se u svom psihoterapijskom radu susrećem sa problemom neodlučnosti kod svojih klijenata, koji iako na prvu loptu deluje beningno, može zapravo imati dalekosežne posledice po život jedinke, a najčešće ima i prilično duboke korene.

Ljudi su neodlučni po raznim pitanjima, mladi naročito, a pogotovo u današnje vreme gde je sveopšta situacija u zemlji sama po sebi nestabilna. Da li da odem iz zemlje ili ostanem ovde gde ne vidim da će u perspektivi biti bolje?; Da li da napustim loše plaćen posao ili da sedim i trpim jer nemam bolju alternativu?; Da li da raskinem vezu sa osobom, jer osećam da se ljubav odavno ugasila ili da budem zadovoljan/a činjenicom da nisam sam/a?; Da li da se odselim od roditelja i konačno osamostalim ili da čekam pogodniju i stabilniju priliku za ovakvu odluku?, samo su neka od gorućih pitanja koja ljude dugo drže u poziciji neodlučnosti.

Ako pobliže osmotrimo ova pitanja, vidimo da se ona zapravo svode na izbor između dva zla, te je razumljivo zašto ljudi ne mogu tako lako da preseku i donesu odluku. Izbor poželjne alternative i nije u ponudi, ili osoba iz nekog razloga nije u stanju da je vidi.

Samo po sebi, donošenje odluka je veoma kompleksan proces. Kada je osoba suočena sa donošenjem neke odluke, ovaj proces mora proći kroz tri sekvencijalne faze. U konstruktivističkoj psihoterapiji ovo se naziva Ciklus donošenja odluka ili PIN ciklus, gde P podrazumeva Pregledanje, I podrazumeva Isključenje, a N predstavlja simbol za Nadzor. U prvoj fazi, fazi pregledanja, osoba pregleda alternative koje su joj dostupne (recimo da je u pitanju izbor fakulteta gde osoba na početku izdvaja 5 fakulteta koji mogu doći u obzir i razmatra posledice svake od mogućih opcija). U sledećoj, fazi isključenja, koja liči na levak, osoba svodi svoj izbor na samo dve alternative, a ostale isključuje kao opcije (recimo da je ova osoba izbor suzila na političke nauke i pravni fakultet). U poslednjoj, fazi nadzora, osoba treba da donese konačnu odluku, da od dve preostale opcije odabere jednu i da nadzire rezultat svoje odluke (uzmimo da je odabrala pravni fakultet). Osoba sada živi svoju odluku i promatra da li je dobro izabrala, koliko joj taj fakultet leži, koliko joj je zanimljiv, da li će na kraju naći posao u toj struci, da li joj je taj fakultet lak ili suviše težak, itd. U slučaju da je zadovoljna sopstvenim izborom, proces donošenja odluke će se završiti. Međutim, u slučaju da se sve ispostavilo kao loš proračun, osoba se vraća na početak kruga, dakle ponovo na prvu fazu, gde počinje sa pregledom novih alternativa.

U ovom ciklusu donošenja odluka opažene su dve čuvene zamke koje se dešavanju u prvoj fazi:

1) osoba se može suviše kratko zadržati u fazi pregledanja, a ovo skraćenje rezultira impulsivnim donošenjem odluke (to su sve one situacije kada nam se čini da osoba nije posvetila dovoljno vremena razmatranju alternativa, da je odluku donela nesmotreno i iz nebuha);

2) osoba se može toliko dugo zadržati u fazi pregledanja, besomučno ispitujući alternative, što joj ne dopušta da izbor svede na razumnu meru i udaljava je od konačnog donošenja odluke (ovo su sve one situacije u kojima nam se čini da je osoba neodlučna, da odlaže proces donošenja odluke, i sve ono što se u literaturi naziva prokrastinacijom).

Pošto je tema ovog teksta neodlučnost, više ću se zadržati na razmatranju druge zamke.

Kako se zapravo ponašaju neodlučne osobe?

One su ili uronjene u odlaganje, pa se pre bave bilo kojom drugom aktivnošću kako ne bi mislile na odluku koja ih čeka, i samim tim imaju hiljadu izgovora kako ne stižu time da se pozabave, ili do krajnjih granica šire opcije, te deluje da se silno bave donošenjem odluke, a zapravo su sve dalje od rešenja. Ovo prvo bilo bi tipičan primer prokrastinacije, gde je nužno osobi vratiti fokus na rešenje koje čeka i zatvoriti sve druge kanale akcije koje joj u tome otpomažu. Drugo bi se moglo opisati konstruktivističkim terminom propozicionalnog konstruisanja, koga karakteriše otvorenost prema alternativama u konstruisanju nekog elementa. U našem primeru sa izborom fakulteta, osoba je toliko otvorena za konstruisanje izbora fakulteta, da u krajnjoj instanci može završiti bilo koji fakultet. Da bi donela odluku i izabrala jedan fakultet, neopodno je raditi u smeru preempcije, odnosno zatvaranja prema pojedinim alternativama u konstruisanju. Dakle, osobu je nužno postepeno usmeriti ka tome da određene oblasti trajno zatvori kao loše alternative i svoj izbor svede na racionalnu meru.

Bez obzira koja forma neodlučnosti da je u pitanju – prokrastinacija (bavljenje drugim stvarima) ili suviše propozicionalno konstruisanje (širenje alternativa), nameće se pitanje šta osoba pokušava da izbegne time što odlaže donošenje odluke? Uglavnom je to suočavanje sa i stavljanje na test nekih sržnih uverenja, tipa „Da li sam dovoljno sposoban/a, istrajan/a, pametan/a, dobar/a?“. Istraživanjem upravo ovih sržnih konstrukcija osobe kroz razne psihoterapijske tehnike (npr. Ja usred drugih), dolazimo do ključnih razloga za otpor u donošenju odluka. Ako sledimo princip da osoba uvek bira za sebe onu alternativu koja joj se čini poželjnijom od dve ponuđene, postaje nam jasno zašto osoba radije bira da ne dođe do cilja (tj. odlaže) nego da dovede u pitanje svoje bazične hipoteze i sazna možda da u nečemu nije dovoljno dobra. Jasno je da su ova sržna uverenja direktno oslonjena na bazične tačke nesigurnosti, a koje su formirane mnogo ranije nego trenutačna odluka pred kojom osoba stoji. Zato je na početku teksta i napomenuto da neodlučnost može imati prilično duboke korene.

Upravo iz ovog razloga se odlaganje donošenja odluka čini čak korisnom, zaštitnom strategijom individue, pa je opšta preporuka ne gurati nasilno osobu u proces hitnog odlučivanja, dok ne saznaš šta je sve u riziku i šta sve može da se „sruši“ ako osoba krene da živi sa posledicama sopstvenog odlučivanja. Štaviše, za razliku od impulsivnosti kao modela donošenja odluka, a koja implicira nedostatak kontrole, kod neodlučnosti se javlja upravo suprotno – bilo putem prokrastinacije ili ekscesivne propozicionalnosti, osoba se zapravo grčevito trudi da drži stvari pod kontrolom. Iako tako možda ne izgleda, ovo je vid hiperkontrole i kao takav ne sme se neoprezno rušiti.

Do sada je neodlučnost razmotrena u okviru zamki koje se dešavaju u prvoj fazi ciklusa odlučivanja. Međutim, čak i kada je osoba kadra da dosegne do druge faze i uspe da suzi svoj izbor na samo dve alternative, novi izazovi se mogu javiti upravo u ovoj, drugoj fazi.

U fazi isključenja osoba stoji pred dve alternative i umesto da sada lakše odabere jednu, ona kreće u proces poznat kao labavljenje. Labavljenje karakteriše razvodnjen pristup bilo kojoj opciji; za osobu koja labavi, svaka od opcija je istovremeno i dovoljno dobra i dovoljno loša, te nijedna nije idealna. Kada bi postojala nedvosmisleno poželjna opcija, izbor bi bio lak. Ali, videli smo na početku teksta, to u praksi najčešće nije tako. Osoba se zato gubi u svojoj neodlučnosti, pokušavajući da nađe dovoljno dobre razloge za izbor jedne opcije, ali je pronalaženje isto tolikog broja loših razloga, konstantno drži u ovoj zaglavljenosti. Na ovom mestu korisno je zauzeti takav strateški pristup koji vodi stegnutijem konstruisanju. Za razliku od labavog, gde se osoba stalno premišlja po pitanju definisanja određenog izbora, kod stegnutog konstruisanja osoba je nagnana da precizno i postojano izvaga svoje opcije. Za ovo je posebno efikasna tehnika ABC, koja omogućava osobi da na veoma jasan i postupan način odmeri prednosti i nedostatke obe svoje opcije i donese odluku u pravcu manjeg rizika.

4 Comments
  1. Sposobnost donošenja odluka se formira tek u vreme adolescencije i podrazumeva da je osoba sazrela prethodne faze razvoja ličnosti kako treba.

    Sazrevanje ličnosti je stavljanje sposobnosti u pravilnu funkciju (što formira motiv nesebične dobrote), dok je nezrelost ličnosti posledica zloupotrebe sposobnosti radi satisfakcije (što formira veliki Ego, tj. iracionalne motive ponašanja).

    Kako nesazrelost prethodnih faza razvoja ometa osobu u donošenju odluka?

    Na primer, ako osoba treba da donese bračnu odluku, a emotivno je ili seksualno nesazrela, ona ne može sama svojim htenjem da donese odluku već mora da pita svoje veliko Ja (ili sebične želje koje su plod emotivne nezrelosti ili seksualne želje koje su posledica seksualne nezrelosti ili i jedne i druge želje) da li njeno Ja želi da donese odluku za brak.

    Nepobeđeno veliko Ja tada ometa osobu da donese bračnu odluku najčešće tako što predstavlja bračnu odluku kao kakvo odricanje koje ona ne može da podnese jer osujećuje njene sebične želje. Osoba se plaši da će možda izgubiti bolju priliku. Kako ne ulazi u vezu da bi živela za drugu osobu, već da bi je emotivno i seksualno iskoristila, sama odluka za brak se njenom velikom Ja čini kao odluka za ropstvo.

    Naravno, može osoba i da sublimira želje njenog velikog Ja u snagu odluke za brak, pa da donese pod uticajem osećanja zaljubljenosti lažnu odluku za brak. Ali takav brak se raspada kada se želje ohlade ili preusmere interesovanje ka drugoj osobi.

    Dakle, sazrevanje ličnosti kroz umiranje velikom Ja (pobeda nad sebičnošću, telesnošću…) jeste uslov zrelog donošenja odluke. Danas je mali procenat stanovništva sazreo za zrelo odlučivanje jer ne sazrevanje sve ove faze razvoja koje prethode sposobnosti odgovornog odlučivanja: fazu razvoja poverenja, samokontrole, razuma, sazrevanje emotivnih i seksualnih sposobnosti, sopstvenog samostalnog identiteta, itd:

    http://enlite.org/Faze_razvoja_licnosti.png

    1. Ako znaš nešto o konstruktivizmu, onda znaš i da ta priča o “velikom i malom egu” i fiksiranim delovima ličnosti koji treba nekako da se “iskopaju” ne piju vodu.

  2. P.S. Nordijski antropološki tip (plavi ljudi) imaju posebnih poteškoća u razvoju sposobnosti odlučivanja zbog sklonosti da zaostanu u razvoju ličnosti na nivou školskog doba, dok semiti imaju izraženu sposobnost pseudo odlučivanja upravo zbog slabo razvijene faze razvoja u vreme školskog doba.

Leave a Reply to Milos Bogdanovic Cancel reply