Samopovređivanje: Kazna, zadovoljstvo ili olakšanje?

“V. je počela da dolazi kod mene tokom zime. Žalila se na bezvoljnost, zastoj na fakultetu, nedostatak motivacije i koncentracije. Kako su seanse odmicale osećala je više poverenja da otvori i dublje teme. Pokrenute su priče o nesigurnosti, o njenom doživljaju sveta kao paklenog mesta u kome niko nije dobar, a ona ponajmanje. Konačno, ispovedanje da čuje glasove u glavi, neprijatne, koji iz tame dozivaju njeno ime. Slutila sam na najgore. Meseci su odmicali, došlo je leto, a V. je i dalje bila potpuno obučena, do grla, dugih rukava i dugih nogavica. Napolju je trista stepeni, ona se znoji, ali nikako da se prešalta na laganiju garderobu. Isprva sam mislila da je to zato što je nezadovoljna svojom figurom, jer sam kroz razgovore saznala da je u više navrata imala anorektične, a povremeno i bulimične simptome u vidu prejedavanja i povraćanja. Bila je lepa i skladno građena. Ipak, sebi je bila najgora, spolja, a i iznutra. Ljudi nisu dobri, ali ni ona sama nije, pa ni ne zaslužuje ništa dobro, uveravala me je dosledno.

Jednoga dana rešila je da se poveri skroz. Ona je višegodišnja žrtva seksualnog zlostavljanja, koje je otpočelo tokom osnovne škole, a nastavilo se progresivno jer je bila zastrašena pretnjama da će joj ubiti roditelje ako im bilo šta kaže. Kasnije, kada je odrasla i kada je shvatila da su pretnje jalove, više od vlastitog stida nije mogla da se poveri. Tokom ovih traumatičnih godina usvojila je ritual seckanja žiletom, po rukama, butinama i stomaku. Celo telo bilo joj je izrezbareno, pa otud potreba da prikrije ovako unakažene delove tela tonom garderobe, čak i leti…”

Kada toliko dugo trpiš bol koji ti neko nanosi, jedini način da ga preživiš jeste da potpuno habituiraš, da ga odstraniš iz svesti kao strano tkivo, da postaneš paralisan za priliv novih bolnih senzacija. Međutim, postepeno postaješ neosetljiv za bilo šta, umrtvljen, anesteziran. Nesposoban da osetiš išta, pa i životnu radost. Način da sebi dokažeš da si ipak živ jeste da sebi nanosiš bol, jaku fizičku bol, koja donosi smiraj i olakšanje. Pošto je ona jedini dokaz da osećaš, i da si samim tim živ, ovaj obred samopovređivanja dobija karakter prisile i zavisnosti. Nikada dosta bola, nema pauze, potrebno ga je sve više, do tačke rizika.

“T. je došla kod mene i već na trećoj seansi obelodanila koliko je krvničkih batina dobijala od svoje majke, za kakve trivijalnosti, i koliko poniženja i omalovažavanja je trpela. Odrasla je uz samohranu majku i tri tetke, koje su nelečeni psihijatrijski bolesnici. Njihovo zlostavljanje, fizičko i psihološko, uz potpuno zanemarivanje detetove higijene, do te mere je bilo naglašeno, da je jednoga dana alternativa bila ubiti njih ili iseći sebe. Na toj seansi pokazala mi je ožiljak na ruci, 20 cm dug, stari ožiljak, ali koji se i danas čini dubokim. Preko njega gomila kopči. Ubod nožem bio je silovit. Nakon višečasovne hirurške intervencije ruka je jedva zadržala vitalne funkcije. Nije to bio samo izbor one ili ja, bio je to i čin samokažnjavanja, objašnjavala je. U trenucima dok je surovo batinaju osećala je da je neželjena, da je smetnja, da je kriva što je živa. Takvu, ništavnu, trebalo je kazniti. Bol strahovitog reza nije ni osetila, štaviše, osećala se ugodno i zadovoljno tokom i nakon izvršenog čina”.

Povređivanje sebe, namerno, pravljenjem ogrebotina ili posekotina na telu sa oštrim objektom, i to u meri da probije kožu i pokrene krvarenje, naziva se sečenje. Sečenje je po tipu samopovređujuće ponašanje, koje uglavnom počinje u adolescentnom dobu, a nekada se nastavlja i u odraslom dobu.

Sečenje može biti zastupljeno na bilo kom delu tela, a dodatni način da se osoba samopovredi je putem pečenja kože, odnosno stvaranjem ožiljaka od cigareta ili šibica. Osobe koje se samopovređuju najčešće dobro kriju svoje ozlede, jer osećaju veliku sramotu u vezi sa ovim činom, te se ovaj problem često veoma kasno otkrije.

Kako samopovređivanje počinje…

Većina ljudi koji se samopovređuju nemaju nameru da izvrše suicid. Štaviše, oni znaju kada da stanu. Sečenje je obično pokušaj osobe da se oseća bolje, a ne da završi sa svime. Međutim, iako sečenje donosi neko olakšanje, čak i ljudi koji se seku kažu kako je to olakšanje kratkotrajno. Postavlja se onda pitanje zašto to rade ako su efekti kratkotrajni, a rizici da ozbiljno ugroze život, i pored sve pažnje, veliki? Zašto se uporno koristi ista strategija koja ne donosi trajno olakšanje? Problemi koji su “otkočili” sečenje zapravo ostaju, samo su zamaskirani ovim činom.

Osobe koje imaju u iskustvu samopovređivanje kažu da je ono stvar impulsa, da o njemu nisu prethodno razmišljali kao opciji, niti je to stvar racionalne odluke. Ono započinje u trenutku kada ti se nešto veoma intenzivno desi, što ne možeš mentalno da obradiš, nisi u stanju da pričaš o tome i nemaš ideju šta sa tim da uradiš. Pre nego što si toga i svestan, ti se već sečeš. I, nekim čudom, odjednom si na drugom mestu, osećaš blago olakšanje. Ono je kao distraktor pažnje, čin koji te refokusira sa stvarnog problema. Već sledeći put kada se pojavi veoma neprijatna situacija, lako ćeš posegnuti za istom strategijom. Sada je početni impuls postao navika.

Zašto se ljudi samopovređuju?

Teško je razumeti zašto bi neko sebi želeo da nanese toliki bol. Međutim, ljudi se povređuju iz različitih razloga – nekima je to način da izađu na kraj sa jakim emotivnim bolom ili intenzivnim pritiskom, nekima je to čin kažnjavanja iz uverenja da su sami grešni, nekima je to dokaz da su živi, neki i zaborave prvobitan razlog ali uoporno ostaju u ovoj aktivnosti nalik adikciji, neki se ovim putem suočavaju sa velikim partnerskim problemima, a neki razrešavaju rane traumatske situacije. Sve u svemu, razlog nije jednoznačan.

Najčešće, mladi se povređuju jer očajnički žele da se oslobode loših osećanja. Moguće je da ne znaju bolji način da se suoče sa emocionalnim bolom ili pritiskom. Neretko se u njihovim opisima sreću ideje da se to čini kako bi se oslobodili neprijatnih osećanja kakva su bes, očaj, tuga, praznina, žudnja, odbijanje.

Kako suzbiti samopovređujuća ponašanja?

Izgleda kao da je u osnovi ovog fenomena nemogućnost da se iznađu alternativni putevi za suočavanje sa problemima; čini se kao da koping mehanizmi nisu dovoljno razvijeni. Zato je glavni zadatak praktičara u oblasti mentalnog zdravlja taj da pokušaju da ojačaju ove mehanizme i osobu opskrbe zdravijim veštinama za nošenje sa problemima.

Najvažniji korak u suzbijanju ovog preplavljivanja emocijama, jeste njihova pravovremena i adekvatna ekspresija. Međutim, kako osobama sklonim samopovređivanju upravo nedostaje ova sposobnost, važno je prazniti emocije bar verbalnim putem. Stoga je podrška porodice i prijatelja u ovom slučaju nezamenljiva. Akcenat bi trebalo da bude na otvorenoj razmeni o osećanjima, koju bi odrasli trebalo da podstaknu. Gušenje neprijatnih emocija i njihovo taloženje, glavni je protivnik u suzbijanju samopovređivanja.

Ne radi se samo o tome da osobe koje se samopovređuju imaju manjkave koping mehanizme. Moguće je da su oni dovoljno razvijeni, ali da je osoba suočena sa tako intenzivnom emocijom koja uspeva da preplavi i nadjača stečene veštine.

Treba imati na umu da su česta uverenja osoba koje se samopovređuju ta da ne osećaju da se negde uklapaju, kao i da ih niko ne razume. Na taj način sečenje postaje beg od osećaja praznine ili otuđenosti. Ono se vidi kao jedini način da se izađe na kraj sa ličnim bolom ili iskustvom odbijanja od strane drugih. Zato će odnos poverenja sa terapeutom, u kome je klijent maksimalno prihvaćen, biti dobra osnova za stvaranje osećanja pripadnosti. Pošto je ovaj odnos reprezent drugih socijalnih odnosa, ako mu se osoba prepusti i zadobije dugo traženo poverenje, možda će joj to olakšati put u kome će nastaviti i napolju da traga za optimalnim odnosima. Posebno je važno raditi na kreiranju bolje slike o sebi, imajući u vidu da se osobe koje se samopovređuju uglavnom osećaju ništavnim, lošim, zlim, krivim i grešnim.

Važno je obratiti pažnju i na to da je samopovređivanje retko izolovani simptom, a da su mu mnogo češće pridružene i druge smetnje koje dodatno stvaraju emocionalnu tenziju, kao što su depresija, bipolarni poremećaj, opsesivne misli, poremećaji ishrane, kompulzivno ponašanje, poremećaji zavisnosti i razne forme trauma.

Tretman će se razlikovati u zavisnosti od toga šta je svrha/smisao samopovređivanja. Samopovređivanje je nekada čin “buđenja” iz traumatizovane situacije, nekada čin oživljavanja bola kroz koji je osoba prošla (rekapitulacija traumatskog iskustva), nekada ekspresija ljutnje što osoba nije mogla/znala drugačije da odreaguje, a nekada pokušaj zadobijanja kontrole nad situacijom. Tek kada otkrijemo smisao ove radnje možemo otpočeti pravilnu intervenciju.

Ukoliko se neka osoba iz vašeg okruženja samopovređuje, važno je da znate da je ne možete naterati da to prestane da radi. Neće pomoći ako se naljutite na nju, ako odbijate da se sa njom družite, ako je ucenjujete, prisiljavate, držite joj pridike kako je to loše ili je molite da prestane. Umesto toga, dajte joj do znanja da vam je stalo do nje, da ona zaslužuje da bude zdrava i srećna i da niko ne mora da se suočava sa svojim problemima sam.

https://www.youtube.com/watch?v=4ahHWROn8M0

Leave a reply