Raskid

Ema asked 2 months ago

Poštovanje,
Krajem februara ove godine sam započela vezu s jednim momkom koji ne živi u istoj državi. Tada sam bila u posjeti njegovom gradu, gdje smo se i vidjeli i proveli jedan dan skupa te odlučili započeti vezu na daljinu. Prije dolaska u njegov grad nisam ni razmišljala o vezi. Više sam bila za tu varijantu da provedemo taj dan skupa, bude nam lijepo i to je to. Ali pošto se na mom ljubavnom planu rijetko šta dešava, pristala sam na to. Inače, upoznali smo se krajem 2018. godine i od tada smo se s vremena na vrijeme dopisivali i prošle godine jednom vidjeli, ali nije se ništa desilo.
Kada je riječ o tom susretu u februaru, taj dan u njegovom gradu, koji smo proveli skupa, je bio prelijep. Zaista se odavno nisam osjećala tako kao što sam se osjećala s njim. Zapravo mislim da mi ni sa jednim momkom nije bilo toliko lijepo i samim tim mi je bilo teško rastati se od njega. Problem se javlja nakon mog povratka. Čuli smo se svaki dan međutim razgovori su nam bili površni i nije bilo dubljeg upoznavanja, što je meni smetalo. Ukazala sam mu na to, ali on je smatrao da to ne predstavlja problem jer smo tek na početku. Također mi je rekao da ne možemo znati kako će sve ovo ići dok se ne vidimo. Imao je u planu doći početkom marta, ali zbog pandemije korona virusa nije uspio. U razgovorima smo često spominjali naredni susret i kako oboje jedva čekamo da se to desi.
Vraćam se na problem. Dakle, poenta je da komunikacija nije bila na zadovoljavajućem nivou, barem ne za mene. Prije 10 dana me iznervirao jer sam samo ja bila ta koja je tu noć održavala razgovor. Iz tog razloga sam odlučila da se ne javljam više, da bih vidjela kako će on postupiti. Sutradan se javio, razmijenili smo par poruka i to je bilo to. Sedam dana se nismo čuli i ja sam za to vrijeme bila ok. Nije mi se javljala potreba da mu se javim jer mi ti razgovori nisu pričinjavali neku satisfakciju. I prije ove situacije sam razmišljala da okončam sve ovo, ali uvijek bih se vraćala na taj dan u njegovom gradu jer mi je zaista bilo neopisivo lijepo i zbog toga bih odustajala od te ideje. Nakon 7 dana (13.04.) sam mu se javila da bih razriješila to. Imala sam u planu da mu predložim da se ne čujemo dok ova pandemija ne prođe ili da se čujemo jednom sedmično pa kad se vidimo, da vidimo šta ćemo i kako ćemo (jer je u suštini taj susret koji smo čekali bilo skoro pa jedino što me održavalo). Međutim, osjetila sam promjenu u načinu njegovog pisanja. Pitala sam ga zašto se nije javljao, na šta je rekao da nije zato što sam ljuta, i zna da mi ne odgovara naša komunikacija, tačnije njegovo ulaganje, što je pokušavao promijeniti, ali ne ide. U suštini, shvatila sam da je želio da ovo okončamo i priznao mi je da se ne bi javio prvi jer kako kaže, oboje smo vidjeli kakva je situacija i povukli se. Tu noć smo na ružan način završili razgovor. Sutradan sam se osjećala jako loše. Mnogo sam plakala. Odlučila sam da mu sastavim poruku, kako bismo se rastali na lijep način. Napisala sam mu da ne želim da postanemo stranci, da mi je okej da se nekad čujemo i da će mi uvijek biti drago da ga vidim, ako bude prilike. Krasno mi je odgovorio i između ostalog napisao da „Kad god dođeš u moj grad, znaš da treba da se javiš i naravno da ćemo se čuti“. Jako teško mi je palo sve ovo. Jučer i danas sam kao okej, ali svaki put kad pomislim na njega, krenu mi suze. Nije mi žao što se više nećemo čuti jer, kao što sam i napisala, nije nam bila neka komunikacija, već mi je žao što se nećemo vidjeti. To mi baš teško pada jer mi je zaista bilo prelijepo s njim i željela sam ponovo proživjeti sve one lijepe emocije, kao i doživjeti neke nove trenutke… Druga stvar koja me boli jeste ta što mislim da je njemu apsolutno svejedno za mene i da mu nije nimalo teško palo što se ovo okončalo. To su zapravo dvije stvari koje me najviše bole u svemu ovome i ne znam kako sebi da pomognem. Pokušavam razmišljati na pozitivan način, da je lijepo što smo imali priliku provesti sve te trenutke skupa, ali ne ide…