Da li internet zavisnost postoji?

Da li treba da brinem što sam prečesto na Internetu?

Živimo u vremenu u kome se nepoznavanje računara tretira kao znak nepismenosti. Sa druge strane, baš u ovo vreme „cveta“ psihijatrijski diskurs koji pretenduje da progresivno fabrikuje nove dijagnoze. Situacija se dodatno usložnjava kada na scenu stupa novi poremećaj, tzv. Internet zavisnost. S pravom svi postavljaju pitanje da li se konzumacija Interneta može tumačiti kao forma patologije i neće li time psihijatrija dodatno erodirati sferu normalnosti. Ako svako ponašanje može biti indikator patologije i ako svako može biti korisnik psihijatrijske službe, šta onda ostaje normalno i ima li normalnih individua u savremenom društvu? Međutim, stvar može poprimiti i ozbiljnije razmere ako pred svakim ponašanjem popuštamo, spuštamo kriterijume, čime onda dozvoljavamo da mnoga problematična ponašanja zažive kao sastavni deo svakodnevnice. Gde onda treba smestiti Internet zavisnost na kontinuumu normalno – patološko?

Pre nego što odgovorimo na ova kompleksna pitanja, nužno je opisati sam fenomen Internet zavisnosti i pobliže razmotriti različite forme u kojima se pojavljuje.

U želji da izbegnemo ekstremno negativne interpretacije ovog fenomena koje se nalaze u psihijatrijskim priručnicima, ponudićemo definicije Internet zavisnosti koje su oslonjene na model socijalne integracije i time ostati na nešto neutralnijem terenu. Za razliku od medicinskog modela koji bolest vidi kao disfunkciju, kvar, grešku koja se nalazi u pojedincu i koja mu se zadesila mimo njegove volje, model socijalne integracije se zalaže za posmatranje „obolelog“ pojedinca kao aktivne individue koja nastoji da poboljša svoje funkcionisanje u svetu. I dok psihijatri nastoje da kao svojevrsni tehničari otklone disfunkciju na koju sama osoba ne može da utiče, dotle pristup socijalne integracije vidi simptom kao maladaptivni izbor pojedinca i pomažu mu da načini funkcionalniji izbor. Poremećaj tako nije omeđen telesnom membranom, izolovan i zaključan za svet, već naprotiv obitava među ljudima. Zato pristalice socijalne integracije prvenstveno interesuje koliko dotični simptom ometa pojedinca u njegovom funkcionisanju među ljudima. Na ovom mestu ubedljivo se vide poteškoće definisanja Internet zavisnosti, jer znamo da konzumiranje Interneta u velikoj meri čak pospešuje komunikaciju i funkcionisanje sa i među drugima.

Do sada su poznate tri razvojne linije definisanja Internet zavisnosti, i to kao poremećaj zavisnosti, kao poremećaj ponašanja i kao poremećaj nagona i kontrole impulsa. Pretpostavka da je naše ponašanje, ili da su naši nagoni i impulsi ono što je a priori disfunkcionalno, bliža je stanovištu psihijatara. Oni ističu da su ponašanje, nagoni ili impulsi defektni i da čovek nema uticaja na njihovu promenu. Sa druge strane, ako se nešto shvati kao zavisnost, onda se to isto smešta izvan tela i tretira kao izbor pojedinca koji je podložan promeni. Zato pristalice modela socijalne integracije najčešće i definišu Internet zavisnost u terminima poremećaja zavisnosti. Ovde su u tom smislu priložene dve neutralnije definicije Internet zavisnosti koje se oslanjanju na ovaj „alternativni“ model.

Jang (1998) imenuje Internet zavisnost kao svojevrstan vid „tehnološke zavisnosti“ i definiše je kao nehemijsku (bihejvioralnu) adikciju koja uključuje ekscesivnu čovek-mašina interakciju.

Grifit (2005) ističe da bilo koje ponašanje koje može proizvesti kontinuiranu nagradu organizmu u odsustvu prihoaktivne supstance može biti potencijalno adiktivno, te govori o bihevioralnim nasuprot hemijskim adikcijama. U ovu grupu po autoru spadaju zavisnost od Interneta, zavisnost od video igrica, patološko kockanje, seksualna zavisnost i poremećaji ishrane.

Jang tvrdi da je Internet zavisnost širok termin koji pokriva različita ponašanja, te stoga pravi kategorizaciju na 5 zasebnih subtipova:

  • Sajber seksualna zavisnost – kompulsivno posećivanje web sajtova za odrasle koji se tiču sajber seksa i sajber pornografije
  • Virtuelna prijateljstva – opsesivno traženje prijateljstava preko Interneta
  • Zavisnost od Mreže – uključuje kompulsivno kockanje, kompulsivnu kupovinu preko Interneta i sl.
  • Prezasićenost informacijama – kompulsivno web surfovanje i pretraživanje baza podataka
  • Kompjuterska zavisnost – odnosi se na opsesivno igranje kompjuterskih igrica.

Nakon definisanja i prikazivanja različitih vidova Internet zavisnosti, nužno je ponuditi neke smernice za razlikovanje upotrebe Interneta koja nema, od one upotrebe Interneta koja ima potencijalno problematična obeležja. Problematičnu upotrebu Interneta, tačnije ono što smo nazvali Internet zavisnošću, pokušaćemo da razgraničimo od neproblematične oslanjanjem na kriterijume koji upravo izrastaju iz pristupa socijalne integracije. I na ovom mestu ćemo se, u svetlu svega prethodno pomenutog, držati podalje od rigoroznih i patologizirajućih kriterijuma koje nudi psihijatrijska praksa.

Autori “novog” talasa (Jang, Grifit, Marks, Braun) se slažu da osoba može biti okarakterisana kao Internet zavisnik tek ukoliko ispunjava sledeće uslove:

  • izolacija – ukoliko je upotreba Interneta postala najvažnija aktivnost u životu osobe, i upravlja njenim mislima (preokupacije i kognitivne distrorzije), osećanjima (žudnja) i ponašanjem (deterioracija socijalizovanog ponašanja);
  • modifikovano raspoloženje – uključuje promene raspoloženja koje zavisnici opisuju kao „iskustvo uzbuđenja, iznenađenja, letenja“ ili paradoksalno kao „smirujuće iskustvo bekstva ili obamrlosti“;
  • tolerancija – ukoliko je potrebna povećana upotreba Interneta (veći broj sati provedenih na Internetu) kako bi se iskusili pređašnji efekti modifikovanog raspoloženja;
  • prisustvo apstinencijalnih simptoma – simptomi (fizički i psihički) koji se javljaju ukoliko je upotreba Interneta prekinuta ili iznenada redukovana, i to sledeći: potištenost, razdražljivost, podrhtavanje, itd.;
  • konflikt – uključuje interpersonalne konflikte, konflikte konzumenta Interneta i njegovih drugih aktivnosti, i konflikte unutar same individue (intrapersonalne konflikte, kao što je npr. subjektivan osećaj gubitka kontrole);
  • povratak – odnosi se na tendenciju vraćanja starim obrascima ponašanja koja su u vezi sa korišćenjem Interneta, ili čak još ekstremnijim obrascima, nakon što je postojao period apstinencije ili kontrole.

Navedeni uslovi mogu se bez ostatka sažeti na jednu, ključnu odrednicu – alijenaciju, tj. svojevrstan vid otuđenja. Naime, ako je konzumiranje Interneta postalo primarna i privilegovana aktivnost individue, ako ona istiskuje sa scene ostale društvene aktivnosti, ako isključivo ona provocira dobro raspoloženje i ekstatičke doživljaje ili svojim odsustvom stvara osećaj nelagode, onda možemo govoriti o problematičnoj formi korišćenja Interneta. Čovek je društveno biće, i kao takvo, njegove aktivnosti, raspoloženja i misli, trebalo bi u većoj meri da su zavisna od socijalnih faktora, tačnije od ljudi. Ako pak nisu, to je dovoljan osnov za tvrdnju da je njegova egzistencija skrenula sa uobičajene putanje.

Sumirajući sve navedeno, zaključuje se da konzumiranje Interneta može biti dvostruko kategorisano. Obe kategorije smeštaju se negde između krajnjih polova, tj. u međuprostoru dimenzije normalno – patološko. Forma u kojoj je korišćenje Interneta sredstvo za povezivanje sa drugima (makar i posredno), može se nazvati neproblematičnom, dok je problematična forma upravo ona koja vodi alijenaciji i gubitku autentičnog kontakta sa svetom. Međutim, čak i ova forma, u svom najekstremnijem vidu, ne zaslužuje epitet „patološko“, sve dok sama osoba ne izrazi zabrinutost i nelagodu po pitanju sopstvenog funkcionisanja.

Leave a reply