Individualna psihoterapija

Individualna psihoterapija je proces u kome psihoterapeut nastoji da proizvede promenu u strukturi ličnosti pojedinca, a koja će mu omogućiti bolje funkcionisanje u svetu. Akcenat je na PROMENI kao osnovnom preduslovu da bi nešto nazvali psihoterapijom. To je ujedno i glavna osa razlikovanja između psihoterapije i psihološkog savetovanja, gde ovo drugo ne podrazumeva menjanje individue, već rešavanje nekog konkretnog problema ili dileme koja nije tih razmera da remeti individuu u svim oblastima funkcionisanja. Više o razlici između psihoterapije i psihološkog savetovanja vidite OVDE.

Psihoterapijski proces počinje upoznavanjem i  izgradnjom tzv. radnog saveza (odnosa u kome se klijent oseća sigurno, bezbedno i ima poverenja u terapeuta).

Kada su ovi uslovi zadovoljeni prelazi se na formulaciju klijentovog problema. Problemi koji klijenta dovode na psihoterapiju su po sadržaju razni, ali se po svojoj prirodi mogu sumirati u 3 tačke:

  1. on želi da reši neke svoje probleme i /ili simptome koji ga ometaju u svakodnevnom funkcionisanju
  2. on nastoji da bolje upozna sebe i zainteresovan je za istraživanje svog psihološkog sveta
  3. on teži unapređenju sopstvene ličnosti, okrenut je rastu i razvoju, cilj mu je da maksimalno iskoristi svoje potencijale, kao i da poboljša one veštine koje opaža kao manjkave.

Kada su definisali ciljeve, psihoterapeut i klijent kreću u njihovu realizaciju, posebno vodeći računa o tempu rada koji mora biti po klijentovim merilima. Neki ljudi su u stanju da brže prelaze određene etape i da se lakše „otvaraju“ terapeutu, dok su drugi sporiji, obazriviji i potrebno im je više vremena za izgradnju poverenja. Zato unapred i ne možemo sa potpunom preciznošću odrediti koliko će psihoterapijski proces trajati za svakog pojedinačnog klijenta. Štaviše, prognoza trajanja terapije (koja svakog klijenta već na početku jako interesuje) zavisi i od puno drugih faktora – vrste i dubine problema, količine resursa (izvora podrške) koju klijent ima, klijentovih potencijala, njegove motivacije za promenu, opšteg sklopa ličnosti, spremnosti na saradnju, količine odgovornosti koju je spreman da preuzme, generalnog poverenja u terapeuta, odnosa terapeut-klijent, iskustva, znanja i veština terapeuta, vrste psihoterapijskog pristupa, itd.

Kraj psihoterapijskog procesa podrazumeva da su realizovani svi postavljeni ciljevi i to kako sa stanovišta psihoterapeuta, tako i sa stanovišta klijenta. Terapija se mora završiti na obostrano zadovoljstvo postignutim.

Postoji mnogo psihoterapijskih pristupa i svaki od njih ima svoje specifičnosti. U našem savetovalištu  obavlja se konstruktivistička psihoterapija, a više o ovoj formi psihoterapije možete pročitati OVDE.