Moguća objašnjenja nasilničkog ponašanja

Nasilničko ponašanje nije homogen fenomen, pa je moguće detektovati različite profile ličnosti nasilnika. Dosadašnji poduhvati u pravljenju klasifikacija nasilnika svodili su se na pronalaženje osobina ili crta ličnosti koje trasiraju put ka nasilništvu, što je impliciralo slabu mogućnost menjanja nasilnih osoba u pravcu prosocijalnog ponašanja. Konstruktivistički autor Dejvid Vinter (David Winter, 2003), ponudio je alternativu dosadašnjim klasifikacijama, i bazirao svoju na pronalaženju tipičnih pogrešaka u konstruisanju nasilnih osoba. Novina i ujedno glavni doprinos ovakvog pristupa je u tome što podrazumeva daleko optimističniju prognozu u tretmanu nasilnika, jer se njihove rigidne i isključive strategije konstruisanja mogu menjati. Takođe, nasilništvo više nije situirano u osobi, nije dispozicija ličnosti otporna na promenu, a ovo vraća u fokus pitanje odgovornosti nasilne osobe za svoje ponašanje. Dakle, nasilništvo nije nešto što nam se dešava mimo naše volje, slepo i neukrotivo, već smo odgovorni za izbor takvog ponašanja, a isto tako odgovorni i za izbor da odustanemo od takvog ponašanja i korigujemo se.

Klasifikacija Dejvida Vintera

1) Nasilje kao posledica nedostatka kognitivne kompleksnosti

Mnoge studije svedoče o tome da većina kriminalaca pokazuje znake onoga što bi se terminima tradicionalne psihologije nazvalo nedostatak kognitivne kompleksnosti (Chetwynd, 1977; Topcu, 1976; Landfield, 1971; Winter, 1993). Konstruktivističkim terminima rečeno, ovakve osobe koriste se takvim konstruktima koji su vrlo tesno povezani sa drugim konstruktima u sistemu, koji su zasnovani na čvrstim ubeđenjima i koji vode nepromenljivim predviđanjima. Ovakvim, tzv. stegnutim konstruktima postiže se preciznost, tj. svaki element (drugi ljudi, događaji, svet) ima svoje mesto u sistemu konstrukata, kao i postojanost u konstruisanju, tj. položaj elemenata (drugih ljudi, događaja, sveta) u sistemu je čvrsto fiksiran, elementi su opaženi uvek na isti način, te su oni uglavnom svojstveni rigoroznim naučnicima. Studija Vintera pokazuje da ljudi koji su kognitivno jednostavni (i samim tim stegnuto konstruišu) uglavnom imaju deficijent u sposobnosti da anticipiraju (tj. predvide) konstruisanje i ponašanje drugih; u kapacitetu da integrišu konfliktne informacije o drugima; i u sposobnosti da adekvatno komuniciraju (Winter, 1992). Nesklad između očekivanja osobe i ishoda njenih ponašajnih eksperimenata, odnosno tzv. invalidacija konstruisanja može predstavljati rizik za osobe koje imaju veoma „stegnut“ sistem, budući da je takav sistem (u kome su konstrukti snažno povezani) lomljiv i vulnerabilan u slučaju strukturalnog kolapsa (Lawlor & Cochran, 1981).

Suočena sa osobom koja se ponaša nekonzistentno njenim anticipacijama, osoba koja stegnuto konstruiše može imati problema sa razumevanjem perspektive te osobe. U takvoj situaciji jedina dostupna opcija može biti nasilje, kao pokušaj da se ukloni izvor invalidacije. Blek i saradnici navode da je ovo čest primer nasilja među bračnim parovima kod kojih jedna osoba suviše stegnuto konstruiše – potencijalni nasilnik, a druga – potencijalna žrtva, potpuno suprotno, tj. služi se konstruktima koji trpe raznovrsne ishode i vode promenljivom predviđanju (Black, Checkley & Hallschmid, 1985). Ovakvi konstrukti karakteristični su za osobe koje se često premišljaju, koje nemaju krute stavove, pa tolerišu da ishod ponekad bude drugačiji od onog kakav su zamišljali da će biti, te se najčešće mogu zapaziti kod umetnika i sanjara (nazivaju se labavi konstrukti).

2) Nasilje kao posledica osciliranja osobe sa jednog pola konstrukta na drugi

Pomenuto je da konstrukti predstavljaju dimenziju sa dva pola (npr. dobar – loš). Služeći se određenim konstruktom ljudi sebe, druge ljude i događaje pozicioniraju na jednom od polova date dimenzije. Međutim, često se dešava da se, usled suočavanja sa određenim događajem, iskustvo osobe naglo promeni u svoju suprotnost. Tako na primer, ukoliko je osoba sebe doživljavala kao dobru osobu, koristeći konstrukt dobar – loš, može se desiti da zbog određenog događaja u kome svoje ponašanje nije mogla percipirati kao dobro, počinje sebe da posmatra koristeći drugi (nepoželjan) pol ove dimenzije, tj. kao lošu osobu. Ovakvo kontrasno osciliranje, bez spremnosti da se sopstveni self shvati na neki alternativan način (npr. „ja sam osoba koja je u osnovi dobra, ali ponekad mogu da pogrešim“) u konstruktivizmu se naziva slot-rattling.

Ovaj proces je veoma često udružen sa stegnutim konstruisanjem. Istraživanje Vidoma ukazuje da ova kombinacija posebno karakteriše primarne psihopate koji svet i druge ljude doživljavaju u kontrasnim dimenzijama (npr. crno-belo, dobro-loše) i često se „klackaju“ na polovima ovih dimenzija (Widom, 1976). Pod takvim uslovima, kriminalno ponašanje je najčešće usmereno na bliske članove porodice i poznanike koji su prevashodno konstruisani pozitivnim terminima, i dešava se u trenutku kada perceptivni sistem počinitelja iz nekog razloga biva narušen (Howells, 1983). Uglavnom je dovoljno da osoba uradi bilo šta što nije u skladu sa idealizovanom slikom prestupnika o toj osobi, da bi postala potencijalna žrtva. U tom trenutku počinitelj gubi kontrolu, njegova do tada pozitivna konstrukcija osobe iznenada se pretvara u izrazito negativnu, a počinjeni zločin se tumači kao posedica onoga što se tradicionalno naziva „suženje svesti“ ili „zločin iz afekta“. Kriminalno ponašanje tada često ima ekstremne konsekvence. Navedeni nalazi konstruktivističkih autora su stoga konzistentni studijama koje ukazuju na to da je ekstremno nasilje karakteristika osoba koje nemaju kontrolu u ekspresiji besa i drugih negativnih emocija. (Blackburn, 1986; Megargee, 1966).

Nadalje, pomenuto je da se slot-retling javlja, izuzev u konstrukciji drugih i u konstrukciji selfa, što takođe može biti povod za kriminalno ponašanje. Ovo je čest primer kod policijskih islednika, koji kao odgovor na invalidaciju mogu promeniti svoje ponašanje u pravcu nasilnih obrazaca (npr. tuča, maltretiranje svedoka; iznuđivanje priznanja od počinioca upotrebom agresivnih metoda, itd.). Takođe, mogući primeri slot-retlinga koji vode kriminalnom ponašanju identifikovani su kod osoba koje doživljavaju slot-retling u konstrukciji sopstvene seksualne uloge (npr. osoba osciluje sa pola konstrukta „moćan, potentan“ na pol konstrukta „impotentan, seksualno neuspešan“). O takvim tipovima zločina svedoče slučajevi ubistava počinjeni od strane Andreja Čikatila, Pitera Satklifa i Redžinalda Kristija (Winter, 1993). Konačno, opisana strategija uočava se i kod žrtava zlostavljanja koje nakon pretrpljenog užasa i same kreću da zlostavljaju druge (Adshead, 1994; Kempe & Helfer, 1980; Rivera & Widom, 1990; Widom, 1989, prema: Horley, 2003).

3) Nasilje u funkciji oslobođenja osobe od krivice

Prema konstruktivističkoj teoriji sržni konstrukti su oni koji tvore identitet osobe i koji su zaslužni za održanje čitavog sistema konstrukata. Grupisanjem pojedinih sržnih konstrukata u skladnu i autonomnu celinu, osoba formira listu glavnih kriterijuma koji predstavljaju osnov za evaluaciju njenog ponašanja. Ovaj sklop kriterijuma naziva se sržna uloga i osoba tokom celog života nastoji da se ponaša konzistentno sopstvenim očekivanjima (npr. sržna uloga osobe je „ja sam dobra, učtiva, pametna i vredna osoba“, te osoba teži da se ponaša u skladu sa ovim subjektivno konstruisanim standardima).

Prema brojnim konstruktivističkim studijama, biti nasilnik je deo sržne uloge nasilnih osoba (Pollock & Kear-Colwell, 1994). Nadalje, opažanje nečijeg očiglednog odstupanja od sklopa sržne uloge, u konstruktivizmu je definisano kao krivica (Kelly, 1955). Stoga, ukoliko bi nasilne osobe čija je sržna uloga „ja sam nasilna osoba“, odustale od svog kriminalnog ponašanja, neminovno bi iskusile krivicu. Posledično, krivica jedino može biti otklonjena činom nasilja koji potvrđuje njihovu originalnu self-konstrukciju. Ova tendencija može poslužiti kao objašnjenje perzistentne i neodoljive potrebe prestupnika da iznova počini kriminalno delo. Tako, svakim ponovljenim prestupom osoba potvrđuje sopstveni identitet.

4) Nasilje u funkciji izbegavanja stida 

„Svest o nepodudaranju jastva sa načinom na koji drugi konstruišu ulogu te osobe“ je ono što konstruktivisti nazivaju stidom (McCoy, 1977). Dok nasilje u službi redukcije krivice obuhvata ponašanje koje je u skladu sa sopstvenim očekivanjima osobe, dotle nasilje u službi redukcije stida obuhvata ponašanje koje je u skladu sa očekivanjima drugih osoba. Primer ovakvog tipa nasilja su ulične tuče tokom kojih osoba dela u skladu sa očekivanjima grupe, kako bi izbegla moguće omalovažavanje ukoliko se ne uključi u njihove nasilničke „podvige“.

5) Nasilje kao posvećeni čin

Keli navodi suicid kao primer posvećenog čina koji je „dizajniran u cilju potvrđivanja (validacije) nečijeg života, u cilju proširenja njegovog esencijalnog značenja, pre nego u svrhe njegovog okončanja“ (Kelly, 1961). Takvi su i slučajevi npr. bombaša samoubica čije je samoubistvo dokaz posvećenosti plemenitom i uzvišenom činu. Osim suicida, nasilje kao posvećeni čin sreće se i u slučajevima ubistava, npr. kod paranoidnih prestupnika koji imaju ideju da određene kategorije ljudi (npr. prostitutke) treba ubiti kako bi se očistio svet.

6) Hostilno nasilje

„Trajan napor da se iznudi validacioni dokaz u prilog vrste društvenog predviđanja koje se već pokazalo kao neuspešno“ ili tendencija osobe da uporno ulaže sav svoj napor, u ostvarenje određenog cilja, pritom koristeći uvek istu strategiju, a što se već bezbroj puta pokazalo kao neefikasno, naziva se hostilnost (Kelly, 1955). Međutim, treba napomenuti da nije svo nasilje hostilno, niti su sve hostilne radnje nasilne. Pa ipak, nasilje može u nekim slučajevima biti pokušaj da se svet uklopi u nečije konstrukcije o tom svetu i stoga može biti ekspresija hostilnosti. Npr. nečija konstrukcija druge rase kao inferiorne i slabe može biti konstantno invalidirana činjenicom da pripadnici te rase uživaju određeni ugled i moć. Jedan od načina da osoba ipak validira vlastite konstrukcije jeste da eliminiše članove te rase putem čina nasilja.

7) Nasilje kao posledica aktivnog razrađivanja nečijeg   perceptivnog polja

Perceptivno polje ili manevarski prostor u kome osoba može osmišljavati događaje može se značajno proširiti tako da obuhvati i do tad nekorišćene strategije konstruisanja. Ovakva tendencija, tzv. agresivnost, nema nužno negativnu konotaciju (kao u tradicionalnoj psihologiji), već je pre slična pojmu asertivnosti. Međutim, nečije perceptivno polje se do te mere može razrađivati (elaborisati) do nivoa na kome kao strategiju uključuje i kriminalno ponašanje; osoba može manifestovati kriminalno ponašanje u cilju otkrivanja novih aspekata sebe i drugih, čak i ako su ovi aspekti po svojim implikacijama negativni (ubistvo i samoubistvo).

8) Nasilje kao širenje perceptivnog polja

Dok agresivnost podrazumeva razrađivanje i formiranje novih strategija u okviru jedne izolovane oblasti (npr. isprobavanje novih strategija konstruisanja na profesionalnom planu), postoji i proces širenja perceptivnog polja, odnosno otvaranja novih zona za eksperimentisanje. Ovaj proces naziva se dilacijom (Kelly, 1955). Uglavnom, osobe pribegavaju dilaciji u trenucima kada postojeće oblasti u njihovom životu, iz nekog razloga, ne dovode do zadovoljstva i ispunjenosti. Međutim, otvaranje novih oblasti ne mora nužno imati pozitivne implikacije. Perceptivno polje se naime može širiti u pravcu kreiranja čitavih oblasti u kojima se mogu ispoljavati kriminalne tendencije. Tako, nasilje isprva može biti manifestovano samo u porodičnom setingu, zatim se širiti na komšije i prijatelje, a naposletku se premestiti i na radnu organizaciju.

9) Nasilje kao sužavanje perceptivnog polja

Suprotna strategija od dilacije je strategija postepenog zatvaranja osobe za nova iskustva. Pored izbegavanja novih iskustava, osoba posledično počinje da sažima spoljašnje granice postojećeg perceptivnog polja, a relativno repetativni mentalni procesi koji proizilaze kao posledica ovog čina nazivaju se konstrikcijom. Konstrikcija u vidu opsežnog zatvaranja velikog broja oblasti (npr. prestanak radnog odnosa, izbegavanje prijatelja, zatvaranje u kuću, itd.) čest je proces kod depresivnih osoba, dok bi prethodno opisana dilacija bila karakteristična za maničnu strukturu ličnosti. Osoba koja se služi konstrikcijom ograničava svoju pažnju na predvidljive događaje koji ne uključuju neusklađenosti u sistemu konstrukata. Stoga, samoubistvo je za Kelija tipičan primer krajnje konstrikcije, dok ubistvo takođe može biti shvaćeno kao čin konstrikcije ukoliko se posmatra kao pokušaj da se iz nečijeg perceptivnog polja trajno ukloni osoba koja uzrokuje iskustvo nekonzistentnosti u konstruisanju.

10) Nasilje kao bekstvo od haosa

Keli je opisao suicid kao stanje neodređenosti i haosa u kome „sve izgleda tako nepredviljivo da jedina određena stvar koju osoba može da uradi jeste da napusti scenu“ (Kelly, 1955). Poznata „studija Janga trovača“ je dobra ilustracija toga kako haos i apsurdnost egzistencije mogu navesti osobu da svetu i stvarima da neko značenje i uređenje. Graham Jang (serijski ubica) je „destrukciju posmatrao kao čin kreacije – kao Božje delo“ (Brady, 2001). Kako navodi Brejdi, primarna motivacija serijskih ubica često nije ubistvo, već moć, kontrola i potreba da se stvarima da željeni oblik. Navedena strategija uočena je i u mnogim slučajevima u kojima su lekari, u potrazi za moći i kontrolom, ubijali svoje pacijente (npr. britanski serijski ubica dr Harold Šipman koji je na taj način ubio 15 i više svojih pacijenata). Zločini počinjeni od strane ove kategorije prestupnika (lekara) mogu se posmatrati i u formi slot-retlinga na relaciji spasilac – ubica (Sitford, 2000, prema: Horley, 2003).

11) Nasilje kao način življenja

Ubistvo se može posmatrati kao simptom, a simptom, kako je Fransela opisala, u krajnjoj instanci postaje „način života“ te osobe (Fransella, 1970). Osoba neće odustati od svog simptoma sve dok nije dostupna druga alternativa koja nudi sličan stepen strukture i značenja. Štaviše, za neke ljude, ubijanje može poprimiti kvalitet zavisnosti, poznat kao „zavisnost od hedonističkog nihilizma“. U svojoj autobiografskoj studiji „Način života“, Reg Krej opisuje sopstveno nasilje kao profesiju, kao glavni princip za organizovanje i anticipovanje sveta (Kray, 2000). Slična tematika može se naći i u studijama vijetnamskih veterana, čija karijera legitimizovanog nasilja adekvatno oslikava ovu subkategoriju.

12) Nasilje kao zajednička konstrukcija

U ovu subkategoriju spadaju individue koje su produkt čitave subkulture nasilja, kulture u kojoj se nasilje posmatra kao prirodna stvar. Zajedničke društvene konstrukcije vode klimi koja je permisivna za kriminalne radnje. Kros- kulturalne studije predstavljaju dobru ilustraciju potencijalnih veza između socijalnih konstrukcija i kriminalnog ponašanja (Riches, 1986). Tipični primeri su bračni parovi koji zajedno ubijaju, ili deca nasilnika koja i sama postaju nasilna.

13) Nasilje kao posledica nedostatka društvenosti

Studije Toča (Toch, 1992) i Vidoma (Widom, 1976) izveštavaju o kategoriji nasilnika čija je društvenost jasno ograničena, i čiji je kapacitet za konstruisanje procesa konstruisanja drugih osoba, tj. za formiranje odnosa uloga, vidljivo oštećen. Ova kategorija nasilnika pogrešno zaključuje da drugi ljudi konstruišu na isti način kao i oni, iako je njihovo konstruisanje potpuno idiosinkratično.

14) Nasilje kao posledica impulsivnosti

Keli je objasnio dinamiku sistema konstrukata uz pomoć ciklusa koji se odigrava u tri faze (faza pregledanja, faza isključenja i faza nadzora) i koji ilustruje proces putem koga osoba odlučuje da se ponaša na određen način. Ovaj proces odlučivanja skraćeno se naziva PIN ciklus. Ukoliko je faza pregledanja drastično skraćena (tj. ukoliko osoba ne koristi dovoljan broj alternativa za osmišljavanje određenog događaja, već odmah reaguje), konstruisanje ovakvih osoba naziva se impulsivno konstruisanje. Nasilje kao posledica impulsivnosti dešava se kada osoba, u cilju otklanjanja određene neuskladivosti u sistemu, koristi bihejvioralne obrasce, izostavljajući pritom mogućnost odabira korisnije strategije osmišljavanja te neuskladivosti, koja bi je dovela do adekvatnijeg rešenja.

  • Očekujte drugi deo teksta…
Leave a reply