Muke sa ispitima

Kako se zimski semester privodi kraju, vreme je za razmišljanje o predstojećem ispitnom roku. Apsolventi, zadovoljni što su pred krajem studiranja, već uveliko biraju diplomske teme i pripremaju završne ispite. Međutim, često se dešava da i odlični studenti “posustanu” pred poslednjim ispitom. Odugovlače, preskaču ispitne rokove, kao da uvek imaju nekog važnijeg posla. Neki se žele da su izgubili motivaciju, da prosto ne mogu da se skoncentrišu, što nekada potraje i godinu i više dana, na užas njihovoh roditelja. Roditelji počinju sa pritiscima, nabeđivanjima, neki podmićuju, dok drugi direktno iskazuju svoje razočaranje, čime dovode do toga da se mlada osoba oseti krivom ili besnom i povuče iz dalje komunikacije, nastavljajući sa prokrastinacijom.

Šta se dešava kada roditelji imaju prevelika očekivanja od svog deteta? Kada žele da ono bude uvek najbolje i da stremi ka ciljevima prema njihovom unapred zacrtanom planu i programu?

Očekivanja su ideje o tome kako stvari treba da funkcionišu, kako u našim, tako i u tuđim životima. Tako da će previše kritički roditelji konstantno savetovati dete, usmeravati i iskazivati zahteve koje žele da njihovo dete bespogovorno usvoji i ispuni. Ukoliko dete ne ispunjava očekivanja da uvek sve savršeno radi i ne prati striktni raspored (tačno vreme za hranjenje, spavanje, igru, itd.), roditelji će biti nezadovoljni i kaznjavaće dete za svaku neposlušnost. Ukoliko su zahtevi previsoki i izvan onoga što dete realno može da savlada, mlada osoba može razviti sledeće uverenje: ”Želim uspeh, ali ne mogu da podnesem toliki diskomfor, frustraciju konstantnog truda.”

Kod deteta se može javiti osećaj neadekvatnosti i krivice u kasnijem životu. Retko kada takav roditeljski plan uspeva. Jedna varijanta je da dete, kako ne bi razljutilo svoje roditelje i izgubilo njihovu ljubav, iz straha postane vrlo poslušno i na svaki način se trudi da ispunjava sve zadatke koje mu roditelji nametnu. Onda govorimo o hiperadaptiranom detetu, koji zarad roditeljskog prihvatanja, koči sopstvenu ličnost i kao mašina izvršava zacrtane zadatke. Pored straha i osećanja krivice, kod ove dece se javlja i veliki osećaj praznine i neispunjenosti. U njihovoj mašti preovladavaće fantazija “jednog dana”, a to je neodređeni trenutak u budućnosti kada će ispuniti sve zadatke i biti oslobođeni. To će biti dan kada će u životu postojati potpuno odsustvo bola i patnje. Nažalost, ova fantazija se nikada neće ispuniti.

Druga opcija je da usled stalnih kritika dete izgubi osećaj sigurnosti, a samim tim i samopouzdanje, usled čega će sebe percipirati kao neuspešnog, neadekvatnog i manje vrednog. Roditelj koji stalno kritikuje nikada nije zadovoljan onim što dete uradi, a kada je i zadovoljan on to detetu neće pokazivati da ga ne bi ”razmazio”. Važna je disciplina, nema opuštanja. Ovakav roditelj je sklon konstantnim kritikama, opomenama i upoređivanjima sa drugom decom koja su “pametnija, uspješnija, bolja”. Ismevanje deteta je kod kritikujućih roditelja, takođe često na repertoaru verbalnih poruka. Takvo dete će kada postane student imati ogroman pritisak da položi ispit i moguća je pojava anksioznog ili depresivnog stanja, gubitka motivacije, razvlačenja pri učenju i odlaganja samih izlazaka na ispite. Dete može razviti sledeće uverenje:         “Nisam dovoljno dobar, koliko god se trudio, neću postići željene rezultate”.

Ima studenata, koji konstantno imaju problem sa polaganjem ispita, i onih kod kojih se problem jave tek sa poslednjim ispitima.

Za spremanje bilo kog ispita, važno je i kakve smo radne navike stekli tokom srednje škole, da li učimo redovno ili smo tzv. ”kampanjci” i sve odrađujemo u poslednji čas, da li smo u dovoljnoj meri uspeli da razvijemo samomotivaciju ili smo motivisani samo kada postoji vidljiva nagrada?

Ovde je zanimljiva stvar, to što se kod studenta pored straha od neuspeha, može javiti i strah od uspeha, a nekada i kombinacija oba.

U našoj zemlji “uspeh se ne prašta”. Sistemi vrednosti su se izvitoperili, pa umesto da negujemo talentovanu, vrednu i ambicioznu decu, mi veličamo nerad i kupujemo društvene pozicije. Osoba koja se ističe svojim trudom i radom, često biva kritikovana od strane svojih vršnjaka i izaziva zavist kod onih, koji smatraju da im pripadaju sve pohvale i nagrade. Iz tog razloga, mnoga nadarena deca se plaše uspeha, kako ne bi ostala neprihvaćena i usamljena. Međutim, strah od uspeha imamo i kod osoba koji se zapravo plaše odgovornosti i novih uloga koje će im taj uspeh doneti, pa stalno umanju svoja postignuća. Takođe, postoje osobe koji se jako plaše konkurencije. Oni ne žele da se ističu, niti da se upoređuju, je ih to izrazito frustrira. Ovde govorimo o frustraciji rivaliteta, kada se osoba plaši da će se kroz upoređivanje uvideti njihova inferiornost, koju maskiraju različitim odbrambenim mehanizmima.

Perfekcionisti, kojima nikada ništa što urade nije dovoljno dobro, plaše se da pogreše. Iz silne želje za savršenstvom, koje je nemoguće postići, opsesivno se bave svakim detaljem, često odlažu stvari i odugovlače, jer im je lakše da se ne upuste u neki poduhvat, nego da pogreše. Oni mogu razmišljati na sledeći način: “Fantaziram grandiozan uspeh, pa se plašim da ću se razočarati u sebe”. Kod ovih osoba uglavnom postoji ambivalentan odnos prema zacrtanom cilju. Tačnije, nije razvijena sposobnost za toleranciju ambivalencijie.

Tolerancija na ambivalenciju je sposobnost da se tolerišu oprečna osećanja prema drugoj osobi, sebi, aktivnostima, uz predominaciju pozitivnih osećanja. Predstavlja našu sposobnost da se odlučimo, opredelimo da krenemo ka ili od nečega. Zato se još naziva i “usmerivačem” psihe. Nedovoljno razvijena sposobnost tolerancije dovodi do različitih manifestacija na emocionalnom, kognitivnom, bihevijoralnom planu.

Moguće su neka od sledećih ponašajnih obrazaca. Osoba se ili dvoumi ili radi tako da poništava efekte rada; prokrastrinira, razvlači se; jedan dan radi, drugi zabušava; rasplinjava se na više strana po principu ”od svega po malo, od ničega dovoljno”; obećava, pa ne ispunjava; pasivno agresivna je, nesposobna da kaže “Ne”, kao i da stvarno kaže “Da”, itd. Često želimo da postignemo uspeh, ali ne i da uložimo potreban trud koji je za to potreban, pa onda racionalizujemo na sledeći način: “Ne isplati mi se da toliko učim, veliki je to trud, a diploma često ne dovodi do posla”.

Različiti su psihološki mehanizmi koje koristimo kada nam ova kompetencija nije u dovoljnoj meri razvijena. Potiskivanjem jedne strane ambivalencije i reaktivnim pojačavanjem druge, perfekcionista pokušava toliko dobro da odradi postavljeni zadatak, da na kraju ne uspeva da zadovolji sopstvene standarde, jer su jako visoko postavljeni. Onda dolazi do toga da mu se od silne opterećenosti i zabrinutosti za posao, isti smuči, ili mu teško pada, pa odlaže započinjanje aktivnosti.

Dešava se i da pojedini studenti polusvesno sabotiraju sebe. Razvlače učenje ili uče samo najvažnije delove, kako bi uvek imali odstupnicu da bi bolje prošli da su samo više truda uložili. Na ovaj način, oni neće dovoditi u pitanje sopstvene sposobnosti, niti će ih kritički razmatrati. Podsvesno će razmišljati na sledeći način: “Ako budem stvarno učio, možda se pokaže da i nisam toliko pametan koliko zamišljam”.

Neki ljudi se koriste i tzv. mehanizmom „dva u jedan“. Posežemo za ovim mehanizmom, kada istovremeno prema određenoj aktivnosti gajimo oprečna osećanja, kojih nismo svesni, pa samim tim ne dolazi do konflikta usled kontradiktornosti u emocijama, već radimo tako da u isto vreme i poništavamo ono što radimo.

Međutim, kada je u pitanju odlaganje poslednjeg ispita potrebno je i zapitati se da li smo upisali ono što zaista želimo ili smo podsvesno prihvatili ideje koje su nam nametnute od strane nama bitnih ljudi, na prvom mestu roditelja, pa sada osećamo nezadovoljstvo i nepovezanost sa budućom profesijom? Ne radujemo se budućem radu, jer on nikada i nije bio naš izbor, produkt naše autentične želje. Nedostaje nam unutrašnja stabilna povezanost sa ciljem tj.konstantnost objekta ili “stabilizator” psihe. Konstantnost objekta je naša sposobnost koja nam omogućava da imamo stabilne unutrašnje predstave sebe, drugih ljudi, stvarnosti. Sposobnost da nas previše ne remete spoljašni događaji, da ostajemo stabilni bez obzira da li se naše potrebe i želje zadovoljene ili nisu. Ova sposobnost je osnova naše psihičke i emotivne stabilnosti. Kada je naša povezanost sa ciljem stabilizovana i internalizovana, mi onda možemo da radimo kontinuirano i posvećeno i da uživamo u samom procesu rada ( u ovom slučaju učenja), a nagrada u vidu položenog ispita će biti samo dodatni bonus. Radimo to jer želimo, a ne zato što moramo ili zato što postoji spoljašnja nagrada. Onda nećemo podsvesno misliti: ”Ovo nije moj izbor, radim samo da bih ispunio očekianja roditelja”.

Kada roditelji svoje neostvarene želje i ambicije, mehanizmom projekcije prenesu na svoje dete, namećući mu izbor profesije, ono najverovatnije neće uspeti da razvije unutrašnju povezanost sa ciljem. Kako to nisu njegove autentične želje, koje je negirao ili otisnuo, budući student će svako učenje za ispit doživljavati kao prisilu, a svaki neuspeh tokom studiranja će ga lako destabilizovati i frustrirati.

Poslednji ispit je najčešće i simbol ulaska u zrelo doba, koji je pun nepoznanica. Pitanja vezana za nalaženje posla, preuzimanje veće odgovornosti, razmišljanja o bračnom životu, sve su to teme koje izazivaju strah kod mladih osoba, koja treba da zakorači u “svet odraslih”. Nisu spremne za “rastanak” sa studentskim životom, napuštanjem roditeljskog doma, preuzimanjem odgovornosti za svoj život. U našoj zemlji kulturološki, a i ekonomski faktori doprinose praksi da deca tokom studiranja, a nekada i duže ostaju u roditeljskom domu, što otežava proces separacije i individuacije, a samim tim i preuzimanje uloge odraslog člana zajednice.

Naravno, nekada je samo u pitanju prezasićenost ili fokusiranje pažnje na neki drugi segment života.

Frustracije su neminovne u svakoj razvojnoj fazi koju čovek prolazi. Optimalne frustracije su neophodne za rast i razvoj, one su okidač promene.

Da bi se suočili sa neuspehom, najvažnije je da ga prihvatimo kao sastavni deo iskustva. Učimo iz napravljenih grešaka i tako postajemo bolji. Takođe, važno je da sebi odajemo priznanje za uspehe koje smo postigli, da osetimo zadovoljstvo zbog postignutog i da se okružimo ljudima koji će to ceniti. Možemo se obratiti za pomoć stručnom licu, kako bismo brže i lakše osvestili svoja iracionalnih uverenja i otpore, kao i razloge za samoopstrukciju. Kroz zajednički rad sa psihološkim savetnikom ili psihoterapeutom, bićemo u mogućnosti da spoznamo svoje autentične želje i potrebe i da se posvetimo aktivnostima sa uživanjem i posvećenošću. Jedino ako smo iskreni prema sebi možemo izabrati prave studije za sebe, a onda će i uspeh biti zagarantovan.

Leave a reply