Psihijatrija VS Antipsihijatrija

Antipsihijatrija ne postoji kao sistematizovani sled ideja, te je teško ekstrapolirati sržne i zajedničke karakteristike ove raznolike grupe gledišta. Pod pojmom „antipsihijatrijski“ trebalo bi obuhvatiti sve one stavove i koncepcije čiji način interpretacije potrebnog i poželjnog odnosa prema duševno poremećenim ljudima ne samo da odstupa od psihijatrijskog pristupa duševno poremećenom, od oblika i sadržaja psihijatrijske ideologije, već je i upravljen protiv psihijatrijske teorije i prakse. Ukratko, ideologija ove orijentacije je demoratska, humanitarna i tolerantna.

Antipsihijatrijski pokret je počeo da se razvija 60-ih godina XX veka, i njegovo pojavljivanje bilo je višestruko uslovljeno. Uglavnom usmereni na nezadovoljstvo tradicionalnim psihijatrijskim učenjem, izvori antipsihijatrije mogu se sažeti u tri ključne grupe:

Prvo, psihijatrijska praksa nije uspela, niti je mogla da uspe da potpuno ideološki falsifikuje važan deo svog društvenog zadatka i funkcije, a to je kontrola duševno poremećenog čoveka putem njegovog odbacivanja i izolacije. Stoga je psihijatrijska praksa predstavljala privlačnu metu napada svih onih koji su posebno osetljivi na svako ograničavanje i ugrožavanje individualne slobode. Otud antipsihijatri kao potku svojih učenja uzimaju filozofiju egzistencijalizma, koja naglašava ideju slobode izbora, i inspiraciju nalaze posebno u radovima Ž. P. Sartra (Kecmanović , 1978).

Drugo, po shvatanjima antipsihijatara, ideološki iskrivljena svest psihijatrijskog pristupa duševno poremećenim osobama je u izvesnom broju slučajeva postala isuviše očigledna, pa i nedopustivo upadljiva. Ona se ogleda u raskoraku između krajnjeg efekta primene pojedinih terapijskih mera od strane psihijatara i zvaničnog stava i stručnih tvrdnji o smislu i cilju njihove primene. Svi oblici tretiranja mentalnih poremećaja predstavljaju rečitu potvrdu psihijatrijskog stava, po kome u svetu duševno obolele osobe nema mesta pojmovima odgovornosti, izbora i slobode, te su time nespojive psihijatrijske intervencije i priroda razumevanja patoloških fenomena.

I konačno, s obzirom da psihijatrija „prevodi“ individualno-psihološke u šire drušvene stavove u odnosu na duševno poremećene ljude, svi oni koji su iz bilo kog razloga kritički ili otvoreno neprijateljski nastrojeni prema datoj društvenoj strukturi i njenim normativima, koriste se kritikom psihijatrije i zagovaranjem antipsihijatrije, kao sredstvom iskazivanja svog stava prema aktuelnom obliku društvenog uređenja (Kecmanović, 1978). U tom kontekstu, antipsihijatrija ističe potrebu za prestruktuiranjem kako pojedinca, tako i društva u celini, i nalaže da je za taj proces nužna promena, a ne pasivno prilagođavanje.

Pored ovako široko određenih shvatanja o psihijatrijskoj disciplini koja su predstavljala bazu za formiranje antipsihijatrijske misli, neophodno je istaći i dva ključna događaja koja su obeležila pojavu antipsihijatrijske paradigme, a to su:

  1. kriza psihijatrijske institucije u organizacionom i funkcionalnom smislu i
  2. kriza medicinskog modela mentalne bolesti

Glavne ose razlikovanja

Analitički um VS Dijalektički um

U cilju isticanja osnovnih okosnica antipsihijatrijskog pristupa, i ujedno razgraničenja između ovog i psihijatrijskog pristupa, korisno je osloniti se na prikaz Kecmanovića (1978), koji metaforično psihijatriju poistovećuje sa analitičkim (pozitivističkim) umom, a antipsihijatriju sa dijalektičkim umom. Dok je kod zastupnika analitičkog uma, predmet istraživanja dat izvan istraživača, dotle u dijalektičkoj paradigmi između istraživača i predmeta istraživanja postoji interakcija. Odnos između istraživača i njegovog predmeta u psihijatrijskoj paradigmi je diskontinuiran, a u okvirima antipsihijatrije dijalektičan.

Pasivnost VS Aktivnost

Dalje, psihijatriju karakteriše dvostruka pasivnost: posmatrača u odnosu na posmatrani sistem i posmatarani sistem u odnosu na posmatrača (Kecmanović, 1978). S tim u vezi, ona se zalaže za stav po kom bolesnik ima bolest kao vanvremenski atribut pridodat njegovom biću kao nešto sobom dato, završeno, pa time i implicitno nepromenljivo. Antipsihijatri protestvuju protiv ovog stava i postuliraju aktivnu ulogu bolesnika u sistemu.

Eksteriornost VS Interiornost

Eksteriornost koju zagovara psihijatrija, podrazumeva da se njeni zastupnici odnose prema svom predmetu zanimanja kao prema nečem spoljašnjem, odnosno poremećaj je shvaćen kao nešto faktičko i objektivno odvojeno od obolele osobe, čime pojedinac nije moralno odgovoran za svoje stanje i ponašanje. Nasuprot tome, antipsihijatri promovišu interiornost, po kojoj mentalni poremećaj nužno ima individualan pečat.

Univerzalnost VS Individualnost

Za psihijatre, simptomi i znaci nisu originalan, za svakog pojedinca specifičan način izražavanja vlastite patnje, već faktori univerzalne patološke slike, iza koje se uzalud traži individualan projekat. U kontrastu sa mišljenjem po kome su patološki fenomeni apstraktni i univerzalni, antipsihijatri se zalažu za shvatanje po kome je nužno istraživati patologiju konkretne osobe, sa svim njenim specifičnostima.

Prirodna nauka VS Nauka o osobama

I poslednja razdelna linija tiče se samog korena nastanka ove dve paradigme. Psihijatrija, kao specijalistička grana medicine, bazirana je na prirodnim naukama, i analitički um koji joj je u osnovi, diktira da je ona nauka koja se bavi procesima (koji se dešavaju u mozgu), simptomima i sindromima, koji determinišu mentalni poremećaj. Sa druge strane, antipsihijatrija je nauka o osobama (science des personnes), čije je poreklo u društvenim naukama, i orijentisana je prvenstveno na razumevanje patologije, onako kako se ona oformljuje u procesu razmene između ljudi.

Leave a reply