Zdravlje i bolest pre nastanka psihijatrije

Imajuću u vidu konstantne sukobe u verovanjima koja se odnose na zdravlje i bolest, gotovo da je nemoguće dati verodostojan prikaz istorije ovih pojmova. Opravdano je, u tom kontekstu razdvojiti tri istorijske epohe, koje na adekvatan način reprezentuju promene opštih teorija zdravlja i bolesti: period predmodernih društava, period srednjeg veka i period začetka modernog društva.

Predmoderna društva

Primitivna shvatanja o bolesti u svojoj osnovi bila su daleko od onoga što danas nalaže medicinski model, jer shvatanja o naučno utemeljenoj higijeni i brizi o sopstvenom telu, još uvek nisu ni postojala. Bolest je, bilo mentalna ili fizička, bila povezivana sa religioznom sferom, a lečenje je bilo prevashodno usmereno na zdravlje duše, a ne tela. Bolestan pojedinac u takvom sistemu verovanja nije bio nedužan i objektivno odvojen od svoje bolesti (kako će to kasnije implicirati medicinski model), već moralno odgovoran i neraskidivo povezan sa svojom bolešću, onaj koji zasluženo trpi, jer se oglušio o norme svoje kulture. Koncept na osnovu koga se svetu daje struktura i značenje bio je baziran na predstavama o religijskoj čistoti, i grehu sa druge strane. U tako opojmljenom sistemu značenja, bolest je predstavljala zasluženu kaznu za kršenje „svetih“ normi i bila je tumačena posredstvom zlih sila koje napadaju ljudska bića. Sile dobra i zla bile su polazišna osnova za objašnjenje i opravdavanje ljudske patnje i bola, tako da su glavne pretpostavke bolesti bile situirane u diskurs fenomena svetog.

crno bela veštica

Budući da je granica između lečenja, magije i religije u primitivnim zajednicama bila zamagljena, dijagnostičke odluke i tretman bili su sprovođeni duž ove konfuzne dimenzije. Magija je imala funkciju obezbeđivanja izvesne strukture, kao i predvidljivosti u nesigurnim i opasnim kontekstima. Sa druge strane, religija je služila kao sredstvo prenošenja opštih kulturalnih vrednosti. Etiologija i tretman bolesti objašnjavali su se natprirodnim uzrocima (npr. zaposednutošću demonskim silama), a stanje bolesti se sagledavalo na osnovu morala (kao kazna za grešnost).

Kategorije bolesti su bile organizovane u kontekstu svetog, ali nisu bile jasno diferencirane, već su zapravo predstavljale jedan zajednički i širok okvir u koji se svrstavaju osobe koje po svom ponašanju (veštičarenje, padanje u trans, gatanje,…) doprinose porastu socijalne nesigurnosti, i to svojim zadiranjem u polje zabranjenog i tabuiranog. Tabui primitivnih naroda kreirani su u cilju zaštite ljudi od zlih sila i imali su funkciju opomene i regulisanja ljudskog ponašanja u interesu zajednice kao celine. Uvreženo je bilo shvatanje da pojedinci, koji ne poštuju ritualne zabrane, donose nesreću i bolest čitavom plemenu, te su posledično nad njima bili sprovođeni isceliteljski rituali različitog karaktera (bičevanje, sakaćenje, obredi žrtvovanja, itd.).

Srednji vek

Srednji vek i crkvena ideologija predstavljali su prekretnicu između diskursa svetog i diskursa nauke kojima je objašnjavano „ludilo“. U ovom periodu javlja se jasnija podela na laike, koji su iskusili grešnost, i monahe i sveštenike, koji su posvetili život Bogu. Ova podela stvorila je karakterističan sistem razmene između vernika, koji su uživali svu blagodet, i nevernika, koji su ovu blagodet mogli primiti sada čvršće utemeljenim i šire priznatim sredstvima, kao što su krštenje, pričest i ispovest. Na taj način, biti zdrav postaje privilegovan status manjine, tačnije crkvenih pobornika, a suprotno – biti bolestan, postaje obuhvatna kategorija.

Javlja se kolektivno uverenje da je bolest iskvarenost koja ukazuje na grešnost ljudske vrste, ali istovremeno otvara put ka uvidu i spoznaji. Propagira se model po kome su sveštenici predstavljali odgovorna lica za telesno zdravlje i spasenje duše svojih podanika. Prenoćišta u crkvama, kao neka vrsta preteče današnjih bolnica, postaju mesta otvorena za širi krug osoba, koja pod svoje okrilje primaju kako mentalno poremećene, tako i fizički bolesne (leprozne, obolele od kuge), skitnice, društveno nemoralne pojedince,… Predstavnici crkvenih učenja nisu u duševno poremećenim videli i prepoznavali duševno poremećene osobe, već đavole, veštice i zle duhove, i u to vreme socijalna uloga ovih stvorenja imala je funkciju uobličavanja i objektivizovanja ludila kao takvog.

Bolest je imala karakteristično dvosmislen status; ukazivala je istovremeno na mogućnost božanskog izbora i na grešnost žrtve (Tarner, 2005). Zvanične religije pod okriljem crkvenih institucija samo su produbile verovanja o bolesti začeta u primitivnim zajednicama, nudeći još moćniju i dalekosežniju doktrinu grešnosti. Istovremeno, predstavljale su uvod u savremenu medicinsku praksu, obezbeđivanjem institucionalnog modela brige iz kojeg su se razvila prva organizovana sredstva pomoći i inicijalna medicinska podrška. Uz pomoć crkve, kao dominantne političke institucije srednjovekovnog perioda, greh je postao regulisan i komercijalizovan praksom ispovedanja, a grešnost i bolest ukoliko se ne okaju verski regulisanim procedurama, posmatrane su kao izopačenost i najsurovije tretirane (prognanstvom, spaljivanjem na lomači,..).

Moderno društvo

Sa procesom modernizacije i napretkom tehnologije, zdravlje i bolest počinju da bivaju obuhvaćeni različitim naučnim diskursima. Istovremeno, sa porastom statusa medicinske profesije, opada status i uloga magijskih i religijskih tumačenja bolesti.

Narastajući upliv medicine u tretiranje psihopatoloških fenomena vodi tome da entiteti bolesti postaju sve diferenciraniji, a stanja bolesti sve specifikovanija. Po prvi put se pojavljuje diferencijacija između fizičkog i mentalnog zdravlja, iako se i dalje mentalne bolesti tretiraju po uzoru na fizičke, odnosno traži se njihova telesna osnova.

Takođe, javlja se i razdvajanje između bolesti i obolelog. Bolest biva izmeštena iz osobe i objektivizirana, čime se ukida odgovornost pojedinca za stanje u kom se našao. Umesto toga, bolest se objašnjava pomoću termina prirode, i to ukazivanjem na uzročne agense, kao što su bakterije ili virusi. Ukratko, bolest se shvata kao posledica malfunkcija koje su izazvane infekcijama, a lečenje se zasniva na različitim strategijama koje pokušavaju da kontrolišu ove infekcije medicinskim intervencijama (lekovima, odmaranjem, hirurgijom,..). Procedura dijagnostikovanja biva zaodenuta velom nauke, a tretman bolesnih pojedinaca postaje manje surov i rigorozan i dobija karakter opravdanosti. Zdravlje se poboljšava ličnom higijenom, izolacijom virusa i bakterija, vakcinacijom, i obraćanjem za pomoć visoko obučenim lekarima, koje podržava sistem univerziteta, medicinskih fakulteta i opštih bolnica.

Pretendujući da se ustoliči kao vrednosno neutralna disciplina i udalji od shvatanja bolesti proizišlih iz kolektivističke perspektive (što karakteriše prethodna dva perioda), medicina ipak ostaje povezana sa paradigmama moralnog ponašanja. Medicinske kategorije ne mogu se percipirati kao neutralne, jer one obično prenose metafore društva kojima se određena stanja smatraju poželjnim i odobravaju, a određena štetnim i sankcionišu. Stoga su opšte teorije zdravlja i bolesti koje objašnjavaju medicinsko stanje čovečanstva uvek oblikovane i organizovane oko dominantnih ideologija i verovanja kulture.

Bez obzira na epistemološke teškoće koje okružuju shvatanja o entitetima bolesti, postoji rašireno slaganje da su se koncepcije bolesti tokom istorijskog razvoja značajno promenile (Tarner, 2005). Samo ukazivanje na to da svaka psihopatološka pojava ima promenljivu istoriju, implicira relativističko gledanje na stvarnost. U tom kontekstu, može se reći da se pojmovi zdravlja i bolesti veoma često vezuju za osnovna religijska i moralna gledišta, a razlike u orijentacijama prema zdravlju i bolesti često odražavaju osnovne strukturalne i kulturalne razlike u odnosima moći u društvu. Ishod svega je da ne postoji dovoljna saglasnost o tome šta sačinjava zdravlje, a šta bolest, i da ovi pojmovi ostaju nedovoljno određeni i kontroverzni.

Leave a reply