Lek za sve

~ Depresija ~

Ustala sam i krenula pravac kupatila da se umijem obilnim mlazom ledene vode. Ritual koji sam usvojila u poslednje dve godine, jer drugačije ne ide. Ovako veštački rasanim sanjive oči i prenem mozak iz večne dremke. Kada to ne bih izvršila ovako disciplinovano, kao teledirigovani vojnik, verovatno bi ostala da ležim satima. I ništa pametno ne bih mislila. Verovatno bi ponovo mislila kako bi bilo lakše da me nema. A to mi ne treba. Zato predano pristupam svom ritualu. Kada razmaknem krmelje sa trepavica i temeljno oteram neproduktivne misli, odlazim u kuhinju da zdravo doručkujem. Obično su to neke žitarice sa jogurtom, jer kažu da to podiže energetski nivo. Nakon doručka natočim punu čašu sveže vode, stavim seroksat od 20 mg na jezik, progutam veliki gutljaj, a potom tri mala, za svaki slučaj. Da ne zastane u dušniku. I uvek istim redom – kupatilo, kuhinja, lek.

U početku je bilo teže, sve. Ustati, umiti se, doručkovati, podneti propratne efekte seroksata. Nekim čudom bila sam uporna. Krenula sam sa 10 mg, prvih 15 dana. Tako mi je prepisao psihijatar. I svega je tu bilo – vrtoglavica, gušenja, trnjenja prstiju, zujanja u ušima. Dani su odmicali, nepodnošljivi dani koji su lagano postajali podnošljiviji. Doza je uspešno povećana. Na 20 mg. Na tome je ostalo i danas. Danas je početak novog ciklusa. Tako to zovem. Dan kada sa receptom u ruci moram po novu porciju ovih uredno spakovanih mini-ubica moje depresije. Još juče sam posetila psihijatra i osigurala da na vreme dobijem listić bez koga ne mogu da ih podignem. Ne valja prekidati terapiju, to sam dobro zapamtila. I ne želim da reskiram i ponovo prolazim kroz istu agoniju s’ početka.

Na sebe sam navukla prvi džemper što je visio na čiviluku, moje legendarne helanke iz kojih gotovo da ne izlazim, jer su najzgodnije za oblačenje i poluraspale gumene čizme. Ne marim puno za izgled poslednjih godina, a ionako nigde skoro i ne idem. Što bi se udešavala za dom zdravlja? Jasno je njima da meni nije do toga. Komšiluk to još manje briga. Važno je samo da oblačenje bude efikasno, dovoljno brzo da ne ostavi prostora premišljanju. Volja mi je još uvek dosta slaba. Izašla sam iz stana, sačekala da za mnom izađe i moja senka i zaključala vrata. Koračam ovlaženom ulicom i udišem ustajali miris asfalta. Sinoć je padala kiša. I opet će. Oblaci su gusti, uštirkani i tamni. Dišu mi za vratom. Ne prija mi. Dolazi jesen. Al’ što se mora mora se. U apoteci doma zdravlja je red. Nepregledan. Još jedna od nezaobilaznih procedura. Čekanje. Sada to radim sa dosta više strpljenja.

Nakon pola sata stižem do pulta i kroz pravougaonu rupu staklenog šaltera proturam moj listić. „Gospođo, nemamo seroksat, nestašica je. Probajte u nekoj drugoj apoteci.“, razbio je uobičajenu rutinu glas iza stakla. Ok, šta da se radi. Okrećem leđa šalteru i koračam ka izlaznim vratima. Sreća pa ima bar još tri apoteke u kraju. Ulazim u najbližu. Scenario se ponavlja. Nema mog leka. Pomislim kako je to jedan čudan lek. Jako traženi lek. Logično bi bilo da je za lečenje depresije, jer je antidepresiv, ali, ja ne bi bila ja da nisam podrobno pročitala uputstvo, od A do Š. Videla sam odmah da on nije samo za depresiju. To piju i mnogi drugi – oni anksiozni, oni sa napadima panike, fobičari takođe, opsesivno – kompulsivni i drugi. Možda su baš svi ti sada nagrnuli u isto vreme u potrazi za svojim lekom. Bulaznim! Nema ovo previše smisla. Svi oni stajali su u uputstvu i pre dve godine, kada sam prvi put posetila apoteku u ove svrhe. I nikad nije bilo ovakve pomame za lekom. Uvek ga je bilo.

Odlazim u treću apoteku, svesna da mi posle nje preostaje samo još jedna. Lagano me obuzima nemir. Šta ako ga ne nađem? Ne sme se, ali NIKAKO naglo prestajati. Odlučujem da budem borbenija. Dočekuje me isti odgovor iza trećeg stakla. „Pa čekajte, o čemu se tu radi? Vi ste već treći koji mi govorite da leka nema!, upitala sam ženu u belom. „Pa gospođo vidite da dolazi jesen, to je vreme kada broj korisnika medikamenata uvek naglo poraste, čitava je pomama za lekovima“, uveravao me je beli mantil iza stakla. „Dobro, razumem da ovakvo vreme ne prija srčanim bolesnicima i onima sa respiratornim problemima, ali ja tražim lek za depresiju pobogu“, bila sam odlučna u nameri da sebi razjasnim ovu misteriju. Žena se ljubazno nasmejala i sugerisala mi da se informišem o sezonskom afektivnom poremećaju ili nečemu što je poznato kao zimska depresija. „Zaista bih Vam objasnila lično, ali vidite koliko imam posla, ljudi čekaju“, očima je prešla preko nepregledne kolone.

Za svaki slučaj prethodno se uputim ka poslednjoj apoteci. Red i tamo. Čekam. Čekam. I čekam. Ista pesma. Leka nema. Obratite se svome psihijatru za eventualnu zamenu. Ravnodušna razmena. Šta će oni. Samo rade svoj posao. Nisu oni krivi. Očaj me nosi put kuće. Otvaram vrata, ulazimo moja senka i ja. Zaključavam. Inače nemam volje ni za šta kad se vratim iz ovakve vrste kupovine. Sada, volja se probudila. Bar tolika količina nje da sednem za komp i iščačkam šta je ta čuvena „zimska depresija“. Lako je nalazim. „Simptomi sezonskog afektivnog poremećaja su isti kao oni koji se javljaju kod depresije – nezadovoljstvo, nizak nivo energije, poremećaj spavanja i apetita, smanjena koncetracija, smanjeno interesovanje za aktivnosti koje inače pričinjavaju zadovoljstvo. Ipak, ljudi sa ovim poremećajem pokazuju jasnu vezu između depresivnih simptoma i doba godine. Za većinu njih ovo znači da se simptomi javljaju kada su dani kraći i nestaju kada dani postanu duži”, kaže stručni članak iza malog stakla. Čoveče, mora da su sad svi ti kvazidepresivci pohrlili po, meni osnovnu namirnicu za život – seroksat. Svi su sad kao u depresiji, a? Sve ono što se ranije smatralo uobičajenom promenom raspoloženja sada je medikalizovano. Pa neviđeno!!! A šta mi sada da radimo, mi autentični?!

Iz sumanutog razmišljanja me prenu neobično jaka zvonjava na vrata. Kao da je neko leg’o na zvono. Preneražena otvaram, a ispred – Magdalena. Komšinica sa sprata ispod sa kojom redovno posle kupatila, doručka i leka pijem jutarnju kafu. „Pa gde si bre ti, zvonim ovde ko luda, dolazila sam već tri puta?!”, razrogačenih očiju upita me Magdalena. „Znaš da danas kupujem lek“, mlako sam joj odgovorila. „Ooo da, izvini, zaboravila sam da je to danas. Što si tako smušena?“, odmah je primetila komšinica. Tu joj potanko prepričam svoje putešestvije u četiri apoteke i okrenem joj monitor da i ona sazna za fenomen „zimske depresije“. Uznemirenost je polako jenjavala dok sam objašnjavala jer, lakše je čoveku kad ima kome da se izjada.

Saslušala me je valjano, a zatim rekla da ide do stana i da je sačekam tu. Vratila se za par minuta sa tablom seroksata u rukama. „Evo ti, znam da nije neka količina, al’ dobro će ti doći za prvu ruku, dok se ne snađeš“, likovala je komšinica kao da spašava davljenika. Umesto očekivane zahvalnosti zauzvrat je dobila moje izbezumljeno pitanje: „Magdalena, pa otkud tebi sad seroksat, nisam znala da ga uzimaš?!“. „Ha, zaboravila sam da ti pomenem, pijem ga već dva meseca, prepisao mi je lekar zbog hroničnog sindroma umora. Znaš ono kad sam uzela bolovanje zbog onih suludih rokova na poslu?“, hitro mi je pojasnila Magdalena. Konverzacija je potom zamrla, jer bi u suprotnosti ishod bio mnogo gori. Ispile smo ostatke kafe. U tišini. Moja senka i ja ispratile smo je do vrata, pozdravile se i zaključale za personom čiji su se koraci spuštali sprat niže.

Ima ih još. Nisu samo ovi „zimski“ pacijenti izvršili invaziju. Popih i bromazepam da mi lakne i strovalih se na kauč. „Pa zar i ti sine Brute?! Kakva izdaja!“, pomislila sam dok mi se volja ponovo iskradala iz tela.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

One Comment
Leave a reply