Rozenhanov eksperiment: 2. deo

Oni koji su propustili prvi deo Rozenhanovog eksperimenta, mogu ga pogledati ovde:

Rozenhanov eksperiment: 1. deo

Ludaci na slobodi

Sećate se Patrika, mog studenta?! Jedinog iz klase kome je nauka bila interesantnija od provoda? Jadni Patrik je najduže od svih osmoro koje sam vrbovao za svoj eksperiment ostao u onoj ludari. Puna 52 dana!!! Jedva sam ga izvukao iz šaka tih kvazi-stručnjaka. Momak je samo po mojoj instrukciji rekao na prijemu da čuje glasove, što im je bilo dovoljno da zaključe da je psihotičan i da treba da ostane da leži. Ozbiljan je on slučaj, tvrdili su. Samo posmatra, večito nešto piskara, pun je deluzija i paranoidnih simptoma.

Možete li samo da zamislite njihov bes u trenutku kada sam im saopštio da su oni u zabludi?! Pokušajte da dočarate u glavi taj sirovi gnev koji se rasplamsao hodnikom kao posledica njihovog neznanja. I šire od hodnika, jer naravno, cela priča nije ostala na tom mestu. Svim medijima obelodanio sam rezultate svoje studije. Svet je brujao o nesposobnosti psihijatrijskih praktičara i ostalog bolničkog osoblja. Svi su znali za njihov falš pozitiv. Svi su shvatili da nisu u stanju da prepoznaju normalne među duševnim bolesnicima. Da li vremenom habituiraju, da li se naviknu na svoje radno okruženje takvo kakvo je pa gube sposobnost diskriminacije, slično kao kad živiš blizu železničke stanice pa ti više ne smeta nikakva buka? Da li neuroni oguglaju? Ili jednostavno izgube interesovanje, rade svoj posao nesavesno i ofrlje ne shvatajući posledice? Ili od starta nemaju zapravo valjane dijagnostičke kriterijume? Ne znam! I nije ni važno, bar sa stanovišta mog daljeg plana.

Oni su se svakako branili. O da, jesu! Svetu su objasnili kako sam običan prevarant, kako je moj eksperiment daleko od naučnog, kako su moji „pacijenti“ lagali. Njihov posao je veoma delikatan. Oni ne mogu kao lekari da se oslone na objektivne, merljive pokazatelje. Ne traže oni kancer pa da jasno vide ima li ga ili ne. Ovo je proces u kome se oslanjaju na subjektivne podatke, na iskaz pacijenta o tome šta mu se dešava. A moji pacijenti su svesno lagali!!! Ok, neka im bude. Samo ne shvataju da time pružaju još više argumenata u prilog kolega iz suprotnog tabora. Sada još više verujem u sve ono što zagovara moj kolega Sas, čuveni antipsihijatar. Još davno ih je opomenuo da ne mogu na ovaj način da se u nedogled šlepaju uz medicinu. Po uzoru na ovu nauku psihijatri se trude da zadrže imidž tvrde, objektivne i naučno utemeljene discipline. Al’ ne mogu, jasno vam je valjda. Medicina vidi, medicina opipa, medicina zna i retko kad nađe nešto čega nema. Naravno, svi grešimo, ali to mora biti u granicama dozvoljenog. Oni, oni su pogrešili u totalu, od osam pacijenata osam grešaka, dakle stopostotni falš pozitiv. Skoro da se slažem sa Sasovom idejom da psihijatriju treba ukinuti. Ako nema lezija na mozgu, nikakvih promena koje se mogu uočiti kod duševnih bolesnika, onda ne pričamo o objektivnim kriterijumima. Zapravo, ne pričamo o nauci uopšte! A ako ipak tako nešto i pronađemo, ima li potrebe za psihijatrijom kada već postoji medicina?!

U svakom slučaju, da ne teoretišem previše, iako je, moram priznati, to moja iskonska strast. Važnije je ipak da vas uputim u to šta se dalje dešavalo. U jeku ove bruke, jedna veoma renomirana psihijatrijska klinika počela je da se hvališe time kako se takav propust njima nikad ne bi desio. Kako je možda u pitanju nedovoljno obučen ili nedovoljno motivisan kadar pomenutih bolnica odgovoran za ovakvu bruku. Doooobro, pomislio sam, eto meni dalje zabave. Kontaktirao sam načelnika ove bolnice i najavio da ću u naredna tri meseca i njima poslati pseudopacijente i da me, pošto oni imaju prave a ne pseudostručnjake, izveste o tome ko su lažnjaci. Bolnica je bila pred velikim testom. Svi su strepeli od ishoda i revnosnije nego ikada radili svoj posao. Zakazani period je istekao i stigli su prvi rezultati. U izveštaju je stajalo da su u ova tri meseca procenjena 193 nova pacijenta, od čega za 41-og osoblje smatra da su lažni pacijenti, a dodatnih 42 pacijenta im deluje sumnjivo.

Pa ne mogu da verujem!!! Ljudi moji! Da li je moguće da je ova struka do te mere proizvoljna. Ne samo da nismo u stanju da razaznamo zdrave ljude od bolesnih, nego i obrnuto. Nisam ni slutio da je i stopa falš negativa toliko visoka! Regularne pacijente, koji su samoinicijativno došli na pregled oni su vratili kući sa idejom da im nije ništa. Hej ljudi, pa nisam vam nikoga poslao. Rekao sam, a nisam!!! Vi ste bolesne ljude proglasili zdravima i osporili im pravo na tretman. I šta ćete sada da mi kažete?! Vas niko nije lagao kao vaše prethodne kolege. Niko vam nije rekao da čuje glasove koje ne čuje. Oslanjali ste se na subjektivne podatke, na izjave pacijenata o tome kako im je. Zar ne shvatate, ove izjave bile su istinite!!! A vi stručnjaci, vi im niste poverovali… Veeelika šteta. Po njih, po vas, po čitavu koncepciju duševnog života.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

Leave a reply